Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3508/23 (S. L.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Proporcionalnost
- Sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3508/23
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3508/23, rješavajući apelaciju Sime Ličine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sime Ličine podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 041952 23 Kv 14 od 31. maja 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Simo Ličina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Tatjana Savić iz Bijeljine, podnio je 31. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 041952 23 Kv 14 od 31. maja 2023. godine i S1 1 K 041952 22 Kri od 18. maja 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 17. avgusta 2023. godine je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 25. i 31. avgusta 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 1. septembra 2023. godine dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio svoje izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. U krivičnom predmetu protiv apelanta i ostalih preciziranih lica (u daljnjem tekstu: optuženi) zbog krivičnog djela zločinâ protiv čovječnosti Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 041952 22 Kri od 18. maja 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) utvrdio da u odnosu na optužene i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnje primjene mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine iz člana 126. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Takođe je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju i na opravdanost mjere sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav (1) tačka c) ZKPBiH, na način da se optuženim zabranjuje sastajanje ili na bilo koji način kontaktiranje s preostalim svjedocima navedenim u optužnici Tužilaštva BiH od 3. marta 2022. godine, koja je potvrđena rješenjem Suda BiH od 4. marta 2022. godine. U izreci prvostepenog rješenja je navedeno da su navedene mjere određene rješenjem Suda BiH od 2. decembra 2021. godine i produžene rješenjem Suda BiH od 7. marta 2022. godine, te izmijenjene rješenjem Suda BiH od 12. septembra 2022. godine.
6. U pogledu postojanja osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo, Sud BiH je u obrazloženju prvostepenog rješenja ocijenio da je ona utvrđena u potvrđenoj optužnici od 3. marta 2022. godine. Imajući u vidu obavezu kontinuiranog preispitivanja postojanja osnovane sumnje potrebne za daljnju primjenu mjera zabrane, Sud BiH je zaključio da u proteklom vremenu nisu nastupile okolnosti koje bi ukazivale na drukčije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrđeno u ranijim rješenjima tog suda. U vezi s tim je navedeno da osnovana sumnja i dalje egzistira u neizmijenjenom obimu i stepenu dovoljnom za daljnju primjenu mjera zabrane. Pri tome je navedeno da osnovana sumnja za održavanje mjera zabrane na snazi prema optuženima u ovoj fazi postupka predstavlja niži stepen izvjesnosti da je krivično djelo počinjeno nego što je to onaj stepen vjerovatnoće koji se zahtijeva prilikom odlučivanja o meritumu nakon sprovedenog glavnog pretresa.
7. Zatim je ocijenjeno da u pogledu optuženih postoji određen stepen bojazni od bjekstva koji opravdava primjenu mjere zabrane putovanja, naročito imajući u vidu da se krivični postupak nalazi u fazi glavnog pretresa kada je prisustvo optuženih apsolutno bitna pretpostavka za njegovo uspješno vođenje. U vezi s tim je cijenjena i činjenica da se mjesta prebivališta optuženih nalaze u neposrednoj blizini ili blizu graničnih prelaza s Republikom Hrvatskom, što im olakšava prelazak državne granice. Osim toga, navedeno je da su optuženi svjesni težine krivičnog djela za koje su optuženi i zaprijećene kazne zatvora – najmanje 10 godina ili dugotrajnog zatvora. To, prema ocjeni Suda BiH, može predstavljati dodatni motiv optuženim da se boravkom na slobodi, bez mjera ograničenja kretanja, daju u bjekstvo i na taj način ugroze ili potpuno onemoguće vođenje postupka koji je u toku i kada se izvode dokazi optužbe. U odnosu na ukazivanje apelantove braniteljice da navedena mjera ugrožava njegovo pravo na rad s obzirom na to da je zaposlen kao vozač kamiona čiji radni zadaci iziskuju povremeno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine, Sud BiH je naveo da krivični postupak u mnogim slučajevima podrazumijeva određene restrikcije i sasvim je shvatljivo da one mogu predstavljati praktične poteškoće onome na koga se odnose. Istaknuto je da Sud BiH u skladu sa zakonom vodi računa o tome da su restrikcije zaista neophodne i da ne prelaze stepen onoga što je razumno neophodno za uspješno vođenje postupka. Pri tome je navedeno i da je sama apelantova braniteljica navela da apelantov poslodavac ima razumijevanja i zadužuje ga da vozi kamion unutar Bosne i Hercegovine.
8. Kada je u pitanju daljnje postojanje opasnosti od uticaja na svjedoke, Sud BiH je cijenio da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici spornih događaja, odnosno svjedoka oštećenih, kao i svjedoka koji su u inkriminisano vrijeme bili pripadnici istih formacija kao i optuženi ili koji su bili njihovi podređeni. Zbog toga je zaključeno da je nužno spriječiti uticaj optuženih na te svjedoke. Osim toga, cijenjena je i činjenica da određeni broj svjedoka živi na području gdje živi i većina optuženih, što, prema ocjeni Suda BiH, upućuje na zaključak da bi optuženi mogli stupiti u kontakt i uticati na svjedoke čije saslušanje tek slijedi na način da izmijene svoje iskaze na glavnom pretresu ili u krajnjem slučaju odustanu od daljnjeg učešća u krivičnom postupku. U vezi s tim je navedeno i da su optuženi u datom procesnom momentu upoznati s identitetom najvećeg broja svjedoka čije je saslušanje predloženo optužnicom, kao i sadržajem njihovih iskaza. To, prema ocjeni Suda BiH, predstavlja ozbiljan rizik da bi optuženi u slučaju ukidanja izrečene mjere mogli uticati na svjedoke i na taj način ometati krivični postupak. Pri tome je navedeno da apelantova tvrdnja da nije uticao na svjedoke ukazuje na svrsishodnost navedene mjere zabrane budući da je zakonska obaveza optuženih da poštuju mjere zabrane i to ne može biti razlog za njihovo ukidanje. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da u proteklom periodu nisu nastupile promijenjene okolnosti koje bi opravdale ublažavanje izrečenih mjera zabrane, odnosno njihovo ukidanje, kao i da su one u datoj fazi postupka proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su određene.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 041952 23 Kv 14 od 31. maja 2023. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i drugih optuženih izjavljene protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je navedeno da je u prvostepenom rješenju ispravno ocijenjeno postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim je ukazano da se u ovoj fazi postupka ne cijeni apsolutna dokazanost činjenica, zbog čega nije potrebno detaljno obrazlaganje osnovane sumnje, kao i da njeno postojanje predstavlja niži stepen izvjesnosti i uvjerenja u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati prilikom donošenja presude. Kada je riječ o daljnoj primjeni mjere zabrane putovanja u odnosu na optužene, Sud BiH je prihvatio sve činjenice utvrđene prvostepenim rješenjem. Pri tome je navedeno da prebivalište blizu državne granice nije samo po sebi dovoljno da se optuženim odredi pritvor kao najteža mjera, ali spomenuta okolnost, zajedno s drugim navedenim okolnostima, predstavlja razlog za određivanje blažih mjera zabrane s ciljem otklanjanja eventualne opasnosti od njihovog bjekstva. Takođe je navedeno da je u prvostepenom rješenju pravilno cijenjena i težina krivičnog djela i visina krivičnopravne sankcije, kao i prebivalište optuženih i da su te okolnosti ispravno dovedene u vezu sa svim drugim okolnostima prihvaćenim na strani optuženih. Istaknuto je da nije od uticaja to što optuženi ne posjeduju državljanstvo Republike Hrvatske. Sud BiH je istakao da sve analizirane okolnosti daju legitimitet i svrhu mjeri zabrane putovanja budući da ona onemogućava neminovno odugovlačenje postupka do kojeg bi sigurno došlo u slučaju eventualnog bjekstva i sprovođenja procedure izručenja.
10. U odnosu na daljnju primjenu mjere zabrane sastajanja s određenim licima, Sud BiH je ponovio argumentaciju iz prvostepenog rješenja. Pri tome je navedeno da je svijest optuženih o težini krivičnog djela i visokoj zaprijećenoj kazni, posmatrana u ukupnosti i sadejstvu s drugim okolnostima, ono što tvori njihov motiv da utiču na svjedoke iako to nisu činili prije nego što su postali svjesni spomenutih okolnosti. Ukazano je da nije potrebno da je izvršen uticaj na svjedoke i da se ometanje istrage već desilo s obzirom na to da se radi o lakšoj mjeri za obezbjeđenje vođenja postupka. Prema ocjeni Suda BiH, čekati da svaki pojedini optuženi izvrši uticaj na svjedoke da bi se odredila mjera zabrane iz člana 126.a stav (1) tačka c) ZKPBiH moglo bi nepopravljivo ugroziti tok krivičnog postupka. Konačno je navedeno da je, suprotno apelantovim prigovorima, Sud BiH u prvostepenom rješenju ispravno razmotrio i mogućnost primjene blaže mjere obezbjeđenja prisustva optuženih i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga je zaključeno da izrečene mjere ne opterećuju optužene preko neophodno potrebne mjere.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da redovni sudovi nisu dovoljno obrazložili postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, niti su konkretizovali opasnost od njegovog bjekstva i uticaja na svjedoke. Apelant ističe da samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju, kao i da je od inkriminisanog događaja proteklo više od 30 godina i da je on sve vrijeme radio i živio u istom mjestu.
b) Odgovori na apelaciju
12. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u osporenim rješenjima te da su apelantovi navodi neosnovani.
13. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelantovi navodi neosnovani i prethodno razmotreni pred redovnim sudovima i da su osporene odluke zakonite.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 4 - Mjere zabrane
Član 126. stav (2)
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav (1) tačka c)
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim licima,
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
18. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
19. U konkretnom slučaju apelantu je određena mjera zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, te mjera zabrane sastajanja i kontaktiranja sa svjedocima navedenim u optužnici. Izrečene mjere, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-260/21 od 19. maja 2021. godine, tač. 38. i 42, dostupna na w.ustavnisud.ba). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva iz stava 3. člana 2. i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ u svrhu postizanja takvog cilja (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).
20. Ustavni sud zapaža da su mjere izrečene apelantu propisane u članu 126. stav (2) i članu 126.a stav (1) tačka c) ZKPBiH. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih rješenja, kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, dali obrazloženja za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti optužnicom, kao i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i uticaja na svjedoke. Navedene razloge Ustavni sud smatra dovoljnim u ovoj fazi postupka. S obzirom na navedeno, proizlazi da su mjere zabrane apelantu izrečene u skladu sa zakonom.
21. U pogledu proporcionalnosti mjera zabrane s apelantovim pravom na slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, prilikom ispitivanja proporcionalnosti, sud treba razmotriti tri elementa: a) apelantovo ponašanje, uključujući, gdje je relevantno, postojanje prijetnje po javni poredak; b) poseban uticaj na apelantove specifične okolnosti, uključujući i porodične potrebe i finansijska sredstva, te c) da li je apelant imao istinski interes za ostvarivanje prava na koje utiče osporeno ograničenje (vidi Evropski sud, Garib protiv Nizozemske, presuda od 6. novembra 2017. godine, predstavka broj 43494/09, tač. 158–164). Evropski sud je takođe istakao da neodređena lična preferencija za koju nije dato nikakvo opravdanje ne može nadjačati javno odlučivanje, umanjujući time polje slobodne procjene države (idem, tačka 166).
22. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi za vrijeme trajanja mjera zabrane vodili računa o apelantovim specifičnim interesima, kao i o tome da se apelantovo pravo na slobodu kretanja ne ograničava preko neophodno potrebne mjere. Taj zaključak Ustavni sud zasniva na obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih proizlazi da apelantu izrečenim mjerama zabrane nije ugroženo pravo na rad i ostvarivanje prihoda. U prilog navedenom naročito ukazuje činjenica da je apelant kao vozač kamiona zaposlen kod poslodavca koji ima razumijevanje za njega tako što ga zadužuje da obavlja poslovne zadatke koji ne uključuju napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine (vidi tačku 7. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da krivični postupak nužno podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na lica protiv kojih se vodi i da mjere zabrane predstavljaju odraz tih restrikcija u okviru kojih postoje i određena ograničenja osnovnih prava i sloboda lica kojima su izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. O tome su, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, redovni sudovi takođe vodili računa prilikom ocjene postizanja pravične ravnoteže između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li su izrečene mjere zabrane zaista neophodne u demokratskom društvu.
23. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud zaključuje da je opravdan stav Suda BiH da je u datoj fazi krivičnog postupka bilo nužno izreći navedene mjere zabrane apelantu. Takođe, izrečene mjere se redovno kontrolišu, pri čemu je apelant imao i koristio pravo na žalbu. S obzirom na to da nema proizvoljnosti u obrazloženjima redovnih sudova o ocjeni razloga za produženje spornih mjera zabrane, kao i da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje istinskog interesa na koji izrečene mjere zabrane štetno utiču, proizlazi da u konkretnom slučaju interes za neometano vođenje postupka još uvijek preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja, odnosno da je postignut pravičan balans i zadovoljen princip proporcionalnosti.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su sporne mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u obezbjeđenju nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman