Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3318/22 (PZU Apoteka „Europharm“ Bihać)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3318/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3318/22, rješavajući apelaciju PZU Apoteke „Europharm“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14,47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PZU Apoteke „Europharm“ Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 013570 21 Uvp od 19. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PZU Apoteka „Europharm“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je 22. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013570 21 Uvp od 19. maja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013570 18 U od 27. decembra 2018. godine.

2. Rješenjem Ministarstva zdravstva rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona od 11. decembra 2017. godine odbijen je apelantičin zahtjev za izdavanje rješenja kojim se odobrava rad ogranka apoteke u Bihaću. U obrazloženju rješenja, Kantonalno ministarstvo je navelo da ugovorna strana koja ustupa osnivačko-vlasnička prava nad apotekom može biti samo apoteka koja ima status zdravstvene ustanove u smislu odredbe člana 47a. stav (2) alineja a) Pravilnika o dopunama Pravilnika o bližim uslovima u pogledu prostora, opreme i kadra, kriterijuma za osnivanje i obavljanje apotekarske djelatnosti u svim organizacionim oblicima, kao i načinu i postupku njihove verifikacije (u daljnjem tekstu: Pravilnik). S obzirom na to da je apelantica zaključila ugovor o ustupanju i prihvatanju prava sa nosiocem privatne prakse, apoteke koja nema status zdravstvene ustanove, Ministarstvo je odlučilo kao u izreci.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva od 8. februara 2018. godine odbijena je apelantičina žalba protiv prvostepenog rješenja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 013570 18 U od 27. decembra 2018. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pred tim sudom održana javna rasprava, te da je na raspravu pristupio apelantičin punomoćnik. Takođe, sud je naveo da je odredbom člana 47a. stav (1) Pravilnika propisano da se u slučaju promjene osnivačko-vlasničke strukture apoteke zdravstvene ustanove, odnosno njenog ogranka, koja već ima odobrenje za rad, ne provodi novi upravni postupak nego da se ta promjena konstatuje izdavanjem rješenja. Takođe, naveo je da je odredbom člana 47a. stav (2) alineja 2) Pravilnika propisano da zahtjev za izdavanje novog rješenja za rad ogranka podnosi novi osnivač-vlasnik zdravstvene ustanove uz koji prilaže notarski ovjeren ugovor zaključen sa ranijim vlasnikom-osnivačem zdravstvene ustanove odnosno njenim ogrankom. Sud je naveo da je navedenom odbredbom propisano da se tim ugovorom između ugovornih strana ustupaju odnosno prihvatanju prava osnivača-vlasnika nad apotekom zdravstvenom ustanovom odnosno njenim ogrankom, što podrazumijeva preuzimanje zatečenog prostora, kadra i opreme. U vezi s tim, ukazano je da je apelantica zaključila ugovor o ustupanju i prihvatanju sa fizičkim licem, kao vlasnikom-osnivačem apoteke koja ima status „apoteke privatne prakse“. Imajući to u vidu, sud je ukazao da su organi uprave pravilno odbili apelantičin zahtjev budući da joj nisu ustupljena osnivačko-vlasnička prava nad apotekom zdravstvenom ustanovom u smislu odredbe člana 47. Pravilnika. Osim toga, ukazao je da je za rješavanje konkretne upravne stvari irelevantno rješenje organa uprave kojim se u identičnoj situaciji dozvolio registraciju ogranka apoteke na području Kantona Sarajevo. Naime, sud je obrazložio da je riječ o prvostepenom rješenju za koje sud nije mogao utvrditi da li je steklo svojstvo pravosnažnosti. Konačno, u odnosu na apelantičine navode da je diskriminisana u odnosu na drugu apoteku kojoj je odobren rad ogranka, na osnovu ugovora o ustupanju, Kantonalni sud je naveo da je u tom slučaju ustupilac bila apoteka „zdravstvena ustanova“, dok je u konkretnom slučaju ustupilac apoteka „privatna praksa“.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 013570 21 Uvp od 19. maja 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da ugovor o ustupanju i prihvatanju prava nije valjan pravni osnov da se apelantici izda traženo odobrenje. Naime, Vrhovni sud je ukazao da taj ugovor nije zaključen sa apotekom zdravstvenom ustanovom nego sa vlasnikom apoteke privatne prakse. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da joj nije predočen odgovor na tužbu tuženog budući da je odgovor na tužbu tuženog pročitan na usmenoj raspravi pred nižestepenim sudom.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica posebno ističe da joj nije omogućeno da aktivno učestvuje u postupku pred organima uprave, budući da nije saslušana niti joj je omogućeno da predlaže dokaze, te da je saznala da je tuženi dostavio odgovor na njenu tužbu tek nakon što joj je dostavljena presuda Kantonalnog suda. Takođe ističe da joj je onemogućen pristup sudu. Dalje apelatnica navodi da Kantonalni sud nije cijenio njen dokaz da je u identičnoj situaciji na području Kantona Sarajevo odobren rad ogranka apoteke. Pri tome, ističe da je diskriminisana u odnosu na drugu apoteku kojoj je, u identičnoj situaciji, na osnovu ugovora o ustupanju, odobren rad ogranka. Apelantica tvrdi da je ispunila sve uslove da joj se na osnovu ugovora o ustupanju odobri rad ogranka, te da apoteka privatna praksa ne može biti isključena iz postupka promjene vlasničke strukture. Apelantica je u prilogu apelacije dostavila zapisnik sa održane javne rasprave pred Kantonalnim sudom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji paušalno navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije obrazlagala, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

10. Apelantica dalje tvrdi da joj nije omogućeno da aktivno učestvuje u upravnom postupku, odnosno da ona do dostavljanja presude nije imala saznanje da je tuženi dostavio odgovor na njenu tužbu. Dakle, apelantica ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.).

11. U vezi sa tim, Ustavni sud uočava da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u konkretnom slučaju postupak pokrenut apelantičinim zahtjevom za izdavanje odobrenja. Takođe, Ustavni sud zapaža da se povodom tog zahtjeva ne provodi upravni postupak, nego da se promjena konstatuje izdavanjem rješenja, u smislu odredbe člana 47a. stav (1) Pravilnika. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem odbijen apelantičin zahtjev, te da je ona protiv navedenog rješenja izjavila žalbu drugostepenom organu uprave. Takođe, Ustavni sud uočava da je u daljnjem toku postupka apelantica podnijela tužbu Kantonalnom sudu, odnosno zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je pred Kantonalnim sudom održana usmena rasprava na kojoj je apelantica mogla iznijeti sve činjenice i okolnosti za koje je smatrala da su značajne za rješavanje ovog spora. Dalje, apelantica tvrdi da nije imala saznanje da je tuženi dostavio odgovor na tužbu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika sa održane javne rasprave pred Kantonalnim sudom proizlazi da je apelantici na usmenoj raspravi pročitan odgovor na tužbu. Takođe, iz navedenog zapisnika proizlazi da je nakon toga apelantičin punomoćnik izjavio da ne želi više da govori u konkretnoj upravnoj stvari. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da je apelantica upoznata sa sadržajem odgovora na tužbu, te da joj je data razumna mogućnost da se na njega izjasni, što ona nije učinila. Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da je apelantica nesporno učestvovala u postupku pred upravnim organima i redovnim sudovima, te da je imala mogućnost da izloži svoj predmet. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi neosnovani.

12. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto apelantica ne ispunjava uslove za izdavanje odobrenja za rad njenog ogranka na osnovu ugovora o ustupanju prava. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, suprotno apelantičinim navodima, cijenio dokaze koje je predložila, te dao jasne razloge o tome zašto oni na mogu uticati na odluku u konkretnom slučaju (vidi, tačka 4. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće posebno razmatrati.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3318/22 (PZU Apoteka „Europharm“ Bihać) | Sudska praksa | Aktio