Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/22 (Z.K. i drugi)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-202/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Cerić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-202/22,rješavajući apelaciju Z.K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. K., T. M., A. N., V. P., S. B., N. M., D. D. R., D. I., T. P., Š. L., M. B., N. K., S. Đ., M. M., M. Đ., S. Š., V. T., E. B., G.K., I. D., E. M. i D. K. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 046735 17 Rsž 2 od 7. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. K., T. M., A. N., V. P., S. B., N. M., D. D. R., D. I., T. P., Š. L., M. B., N. K., S. Đ., M. M., M. Đ., S. Š., V. T., E. B., G. K., I. D., E. M. i D. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 18. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 046735 21 Rev 2 od 5. oktobra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 046735 17 Rsž 2 od 7. aprila 2021. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 046735 15 Rs 2 od 29. maja 2017. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2348/21 od 8. septembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 5. oktobra 2021. godine revizija apelanata odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelanti su 29. februara 2012. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Apelanti su, između ostalog, tražili isplatu naknade za dežuru, kao i naknadu za prevoz u odnosu na određene apelante. Općinski sud je odlučujući u ponovnom postupku donio presudu broj 53 0 Rs 046735 15 Rs 2 od 29. maja 2017. godine, kojom je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. U obrazloženju presude sud je naveo da su apelanti, u periodu na koji se odnose potraživanja iz tužbenog zahtjeva, radili kao zamjenici tužitelja u Kantonalnom tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona, osim apelanta D. K. koji je obavljao funkciju sudije Općinskog suda u Mostaru. Dalje, apelanti su potraživali naknadu za dežuru za period od 1. februara 2009. godine do 31. maja 2013. godine, dok su pojedini apelanti naknadu za prevoz potraživali za period od 1. februara 2009. godine do 1. oktobra 2012. godine. Sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka, u vezi sa potraživanjima na ime prevoza, urađen u skladu sa Općim kolektivnom ugovoru za FBiH i Kolektivnom ugovoru za organe uprave i sudske vlasti. U odnosu na potraživanja na ime „pasivne dežure“, vještak je uradio nalaz tako što je potraživanja obračunao u visini od 10% satnice apelanata, odnosno u skladu sa Kolektivnim ugovorom za oblast zdravstva. Iz nalaza vještaka proizlazi da prevoz za pojedine apelante nije isplaćivan do 1. oktobra 2012. godine, odnosno da je obračun izvršen na osnovu dostavljenih potvrda o visini mjesečne karte i prisustva na poslu. S druge strane, vještak je istakao da se naknada za dežuru odnosi na pasivnu dežuru, u kojoj su apelanti u obavezi biti dostupni kao dežurni tužitelji i po potrebi obavljati rad, odnosno da se ne radi o prekovremenom radu.

5. Općinski sud je naveo da Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 72/05, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) nije utvrđeno pravo sudija i tužitelja na određene naknade – na ime troškova ishrane, prevoza, prekovremenog rada. Također, propisano je da odredbe drugih zakona, propisi i odluke Federacije BiH koje su u suprotnosti sa ovim zakonom, prestaju važiti danom stupanja na snagu tog zakona. Pored toga, sud je ukazao na odluku Ustavnog suda FBiH broj: U-28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrđeno da odredbe Zakona o plaćama, koje se odnose na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika, nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ovom presudom naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci dopuni Zakon o plaćama, te je utvrđeno da ukoliko Parlament FBiH ne dopuni navedeni zakon, pravo na naknade će biti rješavano shodnom primjenom drugih propisa kojima su uređene te naknade. Općinski sud je dalje naveo da je Parlament FBiH donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama, koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine, i kojim je propisano da sudije i tužitelji imaju pravo na naknadu za ishranu, prevoz i prekovremeni rad. Također, ukazao je na odluke Ustavnog suda u predmetima AP-2656/09 i AP-2862/10 u kojima je utvrđeno da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama nema retroaktivno dejstvo, već djeluje ex nunc.

6. Sud je istakao da je visinu potraživanja na ime pasivne dežure vještak obračunao na osnovu zahtjeva apelanata, odnosno množenjem Liste dežurstava sa 10% od satnice apelanata, a ne primjenom nekog propisa. Pri tome, iz nalaza i iskaza vještaka ne proizlazi da su apelanti izvan radnog vremena poduzimali određene radnje-dežurstva, kao i da se prilikom obračuna ne može pozivati na kolektivni ugovor za zdravstvo koji nije primjenjiv na apelante. Pored toga, sud je istakao da Zakonom o plaćama nije bilo propisano ovo pravo – naknada za „pasivnu dežuru“ kako je navedeno u tužbenom zahtjevu apelanata, kao ni u ranijem Zakonu o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Također, sud je istakao da je neosnovano potraživanje naknade troškova prevoza za pojedine apelante. Ovo iz razloga što i ovo pravo nije bilo propisano Zakonom o plaćama, odnosno da ovaj zahtjev nema uporište u zakonu koji je bio na snazi u utuženom periodu. S obzirom na navedeno, sud je odbio potraživanje apelanata po osnovu naknade za dežuru i prevoz u utuženom periodu. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 383, 386, 387. i 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 046735 17 Rsž 2 od 7. aprila 2021. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u svemu prihvatio date razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Naročito je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu naknada za dežuru i prevoz. Pri tome, Kantonalni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da ova prava apelanata nisu bila utvrđena Zakonom o plaćama koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Ponovio je obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odluke Ustavnog suda FBiH broj: U-28/11 od 24. januara 2012. godine, kao i zaključak da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama ne djeluje retroaktivno. Vezano za odluku o troškovima, Kantonalni sud je istakao da su parnične stranke djelimično uspjele u postupku, te da je apelante zastupao advokat a tuženog zakonski zastupnik. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostepenog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u skladu sa odredbom čl. 386, 387. i 395. ZPP-a.

8. Vrhovni sud je rješenjem broj 53 0 Rs 046735 21 Rev 2 od 5. oktobra 2021. godine odbacio kao nedozvoljenu reviziju apelanata primjenom člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 3, 4. i 5. ZPP-a.

9. Apelanti navode da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrde da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelanti, između ostalog, navode da su diskriminirani u odnosu na druge uposlenike koji ostvaruju pravo na naknadu za prevoz i „pasivnu dežuru“. Smatraju da sudovi pogrešno zaključuju da je pitanje početka djelovanja odluke Ustavnog suda FBiH broj U: 28/11 od značaja za njihov tužbeni zahtjev, te ukazuju na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U-7/21 od 23. septembra 2021. godine kojom je utvrđeno da Zakon o plaćama nije u skladu sa Ustavom BiH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o plaćama i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve navode apelanata i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Posebno, redovni sudovi su obrazložili početak djelovanja odluke Ustavnog suda FBiH broj U: 28/11, odnosno da zakon koji je donesen u skladu sa ovom odlukom nema retroaktivno dejstvo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u odnosu na naknadu za prevoz, slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-7467/18 te da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda koji je, u konačnici, apelantima u tom predmetu dosudio naknadu za prevoz po proteku perioda od šest mjeseci na koji je upućeno u samoj odluci Ustavnog suda FBiH broj U: 28/11, koji je protekao 28. septembra 2012. godine. Do navedenog datuma nisu postojali uslovi za primjenu drugih propisa u pogledu utvrđivanja prava apelanata na naknade koje su predmet tužbenog zahtjeva (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-7467/18 od 30. oktobra 2019. godine, tač. 5. i 11, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud dalje zapaža da su se apelanti pozvali na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj U-7/21 koja je donesena 23. septembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba.). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je tom odlukom utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime dežurstva/pripravnosti. Stoga je Ustavni sud naložio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te odluke uskladi Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija sa navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije. S obzirom da Parlament Federacije BiH to nije učinio, Ustavni sud je 6. jula 2022. godine donio rješenje o neizvršenju kojim je konstatirao da odluka Ustavnog suda nije izvršena, te odredio da će se navedeni Zakon u pogledu naknada na ime dežurstva/pripravnosti, primjenjivati u skladu s navedenom odlukom, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, s obzirom da su osporene odluke redovnih sudova donesene prije odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu U-7/21, proizlazi da je neosnovano pozivanje apelanata na tu odluku. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje.

15. Pored navedenog, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/22 (Z.K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio