Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5052/23 (N.S.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5052/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. prosinca 2025. godine, u predmetu broj AP-5052/23, rješavajući apelaciju N. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. S. protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 022942 23 Kž 2 od 14. augusta 2023. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. N. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slovenije, kojeg zastupa Ahmed Žilić advokat iz Sarajeva, podnio je 4. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 022942 23 Kž 2 od 14. augusta 2023. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 022942 18 Iks od 24. jula 2023. godine.
2. Rješenjem Suda BiH od 24. jula 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za utvrđivanje zastare izvršenja kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koja mu je izrečena pravosnažnom presudom Suda BiH od 5. marta 2018. godine.
3. Rješenjem Suda BiH od 14. avgusta 2023. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
4. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je prvostepenom presudom od 5. marta 2018. godine apelant oglašen krivim za krivično djelo nedozvoljeni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a sve u vezi sa članom
29. KZ BiH, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je presudom Apelacionog vijeća od 20. juna 2018. godine odbijena apelantova žalba, a ne 20. juna 2016. godine kako se žalbom pogrešno tvrdi.
5. Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH od 2018. godine poduzimao više radnji u cilju izvršenja izrečene sankcije. Naime, kako se apelant nije dobrovoljno javio na izdržavanje kazne, za njim je raspisana međunarodna potjernica. Sud BiH je naveo da je 25. septembra 2019. godine bila zadnja radnja koja je poduzeta u cilju stupanja apelanta na izdržavanje kazne odnosno upućena je zamolnica R. Sloveniji za preuzimanje izvršenja kazne. Navedeni zahtjev je odbijen. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio član 18. stav 3. KZ BiH, kada je utvrdio da je tok zastare prekinut upućivanjem navedene zamolnice Suda BiH nadležnom organu R. Slovenije i da od tog datuma, zastara ponovno teče. Sud BiH je ukazao da prema članu 16. stav 1. tačka e) KZ BiH relativna zastara izvršenja kazne nastupa nakon pet godina, dok apsolutna zastara nastupa nakon dvaputa onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne. Budući da je tok zastare prekinut i da je zadnja radnja s ciljem izdržavanja izrečene kazne poduzeta 25. septembra 2019. godine, Sud BiH je ukazao da se neosnovano žalbom ističe da je zastara nastupila. Zbog toga, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno odbio apelantovu molbu.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje uključujući i suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]. Član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantuje pravičan postupak prilikom „utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv nekog lica. Naime, samo takvo lice se može smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi se odnose na postupak utvrđivanja zastarjelosti izvršenja krivične sankcije izrečene u krivičnom postupku koji je okončan. Dakle, ovi apelantovi navodi se ne odnose na utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, pa slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1388/16 od 26. oktobra 2016. godine, AP 753/17 od 18. jula 2017. godine, AP-
3269/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba.).
9. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o povredi prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u postupku pred redovnim sudovima, u kojem je utvrđivano da li su ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja kojim se utvrđuje zastara izvršenja izrečene kazne zatvora, nije odlučivalo o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4515/16 od 22. maja 2017. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezi sa pravom na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da su stoga i ovi apelantovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran, niti to proistječe iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o članu 2. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman