Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/22 (Š.A.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2438/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2438/22, rješavajući apelaciju Š. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Š. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062391 17 Rsž od 28. septembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie)neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 30. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062391 21 Rev od 11. januara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062391 17 Rsž od 28. septembra 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4354/21 od 9. februara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda jer je apelantica protiv te presude izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku. Uvodne napomene
3. Rješenjem Grada Mostara – gradske općine Mostar Jugoistok, od 10. decembra 2003. godine apelantica je raspoređena na radno mjesto referenta za radne odnose.
4. Rješenjem od 13. aprila 2012. godine apelantica je proglašena prekobrojnom. Apelantica je izjavila žalbu protiv navedenog rješenja. Odbor državne službe za žalbe Federacije BiH je rješenjem od 15. jula 2013. godine uvažio apelanticinu žalbu, ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanje.
5. Rješenjem Grada Mostara od 18. septembra 2013. godine apelantica je kao namještenik raspoređena na radno mjesto višeg referenta, administrativno-tehničkog sekretara. Navedenim rješenjem je određeno da će se plaća namještenika utvrditi posebnim rješenjem, kao i da će do donošenja tog rješenja namještenik ostvarivati pravo na plaću koju je imao do dana donošenja tog rješenja. Rješenjem o plaći od 8. oktobra 2013. godine apelantici je utvrđen koeficijent za obračun plaće u visini od 2,70, te je određeno da ostvaruje plaću po tom rješenju od 5. oktobra 2013. godine.
Osporeni postupak
6. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 18. novembra 2016. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev, te je Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantici na ime plaće za period od aprila 2012. do septembra 2013. godine isplati određene novčane iznose precizirane u izreci presude, kao i troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, istakao da je na glavnoj raspravi izvršio uvid i čitanje u materijalnu dokumentaciju. Osim toga, istakao je da je na apelanticin prijedlog provedeno finansijsko vještačenje. Sud je naveo da je apelantica tražila da se obračun izvrši tako da se utvrdi visina plaće radnog mjesta koje je apelantica obavljala u spornom periodu, a sve u skladu s Odlukom o plaćama i naknadama u tijelima vlasti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odluka), odnosno u visini koju su drugi zaposlenici tuženog dobijali za te poslove. Sud je ukazao da je vještak izračun izvršio po koeficijentu 2,70, te da iz njegovog nalaza i mišljenja slijedi da je apelantica u spornom periodu primala manji iznos. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je njen tužbeni zahtjev osnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda od 28. septembra 2021. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove sastavljanja žalbe u određenom iznosu (sve precizno navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogriješio kada je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, opredijeljen prema nalazu vještaka, uz obrazloženje da apelantici za sporni period pripada plaća u skladu s Odlukom i prema rješenju o plaći od 8. oktobra 2013. godine. Naime, sud je ukazao da je prvostepeni sud zanemario da je rješenjem od 18. septembra 2013. godine apelantica raspoređena na novo radno mjesto kod tuženog. Dalje je ukazao je da je rješenjem o plaći od 8. oktobra 2013. godine utvrđen koeficijent za obračun plaće u visini od 2,70 i da po tom rješenju ostvaruje plaću tek od 5. oktobra 2013. godine. Sud je istakao da je apelantica do donošenja novog rješenja u prelaznom periodu obavljala poslove po rješenju od 10. decembra 2003. godine prema kojem joj je i obračunavana plaća u utuženom periodu. U konačnici, sud je naveo da je zbog preinačenja odluke o glavnoj stvari preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka u smislu člana 387. Zakona o parničnom postupku jer apelantica nije u cijelosti uspjela u sporu.
8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi. Dalje, navodi da je diskriminirana u odnosu na druge radnike koji su raspoređeni i obavljaju radne zadatke istog radnog mjesta, s istom stručnom spremom, a za svoj rad primaju veću plaću. U konačnici, apelantica ističe da je njen tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, slijedom čega je donesena i pogrešna odluka o troškovima postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“ ni u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu niti u dijelu odluke o troškovima postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je u utuženom periodu (od aprila 2012. do septembra 2013. godine) apelantici plaća obračunavana prema rješenju od 10. decembra 2003. godine, odnosno da je apelantica tek rješenjem od 18. septembra 2013. godine raspoređena na novo radno mjesto kod tuženog i da po rješenju o plaći od 8. oktobra 2013. godine, kojim je utvrđen koeficijent za obračun plaće u visini od 2,70, ostvaruje plaću tek od 5. oktobra 2013. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, primjenjujući odredbe člana 387. Zakona o parničnom postupku, detaljno obrazložio i odluku o troškovima postupka. U takvim obrazloženjima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.
15. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer su drugi radnici koji su raspoređeni na isto radno mjesto, sa istom stručnom spremom kao apelantica, za svoj rad primali veću plaću. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji u slučaju različitog tretmana pojedinaca u sličnim pozicijama po nekom od zabranjenih osnova (spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status) i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
17. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman