Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4100/23 (I. D. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4100/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-4100/23, rješavajući apelacije Igora Dugandžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Igor Dugandžić, Žarko Barbarić, Kata Buntić i Ružica Čavar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 004523 20 Rsž od 18. jula 2023. godine i
Marica Dugandžić, Ivana Dugandžić, Snježana Kapular i Ivana Musa protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 004524 21 Rsž od 18. jula 2023. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4100/23
1. Igor Dugandžić, Žarko Barbarić, Kata Buntić i Ružica Čavar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 20. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 Rs 004523 20 Rsž od 18. jula 2023. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 55 0 Rs 004523 19 Rs od 14. aprila 2020. godine. Apelanti su 7. februara 2024. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 55 0 Rs 004523 23 Rev od 2. novembra 2023. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda.
2. AP-4101/23
2. Marica Dugandžić, Ivana Dugandžić, Snježana Kapular i Ivana Musa (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa isti punomoćnik, podnijele su 20. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 55 0 Rs 004524 21 Rsž od 18. jula 2023. godine i Presude Općinskog suda broj 55 0 Rs 004524 19 Rs od 30. novembra 2020. godine. Apelanti su 7. marta 2024. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili Rješenje Vrhovnog suda broj 55 0 Rs 004524 23 Rev od 31. oktobra 2023. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda.
3. Imajući u vidu da su rješenjima Vrhovnog suda revizije apelanata odbačene kao nedopuštene, te da kao takve ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da su presude Kantonalnog suda konačne odluke u konkretnim postupcima.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4100/23.
Činjenice
5. Apelanti su 9. marta 2019. godine podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv tužene (Srednja škola dr. fra Slavka Barbarića Čitluk), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Hercegovačko - neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: HNK) je tokom trajanja postupaka, stupio u parnicu u svojstvu umješača na strani tužene. Apelanti su na ročištu za glavnu raspravu, nakon provedenog vještačenja vještaka ekonomske struke, precizirali tužbeni zahtjev.
6. Općinski sud je donio presude od 14. aprila (u predmetu AP-4100/23) i 30. novembra (u predmetu AP-4101/23) 2020. godine kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tužena, na ime razlike platā, isplati novčane iznose navedene u izreci presude.
7. Presudama Kantonalnog suda od 18. jula 2023. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđene prvostepene presude. U obrazloženju osporenih presudā Kantonalni sud je naveo da nije sporno da su apelanti bili zaposlenici tužene u utuženim periodima (tokom 2016., 2017., 2018. i 2019. godine), kao i da im je za obračun plate primijenjena osnovica kao i ostalim budžetskim korisnicima. Međutim, naveo je da je sporno da li se na obračun platā apelanata trebala primijeniti osnovica predviđena Odlukom o utvrđivanju koeficijenata za plate zaposlenih u srednjim školama na području HNK od 27. januara 2009. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je navedena odluka prestala važiti tē godine, donošenjem Kolektivnog ugovora za oblast srednjeg obrazovanja HNK (u daljnjem tekstu: GKU). Pri tome, naveo je da je odredbom člana 33. GKU-a propisano, između ostalog, da osnovicu za platu ugovaraju Sindikat i Vlada, te da je jednaka za sve korisnike budžeta Kantona. Također, istakao je da je navedenom odredbom propisano da najniža plata u školi ne može biti manja od 60% prosječne neto plate isplaćene po zaposleniku u FBiH u protekla tri mjeseca. S obzirom na to, ukazao je da bi obračun plate po navedenoj odluci, koji nije rezultat dogovora Sindikata i Vlade, te kojom je predviđena različita osnovica u odnosu na druge budžetske korisnike, bio protivan odredbi člana 33. GKU-a. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je od prestanka primjene GKU-a, tj. od 11. novembra 2016. godine do zaključivanja novog GKU-a iz 2018. godine primjenjivale odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) iz 2016. godine. U vezi s tim, naveo je da je od tada prestala obaveza Vlade da osnovicu ugovara sa Sindikatom, kao i da je Vlada utvrdila iznos osnovice za sve budžetske korisnike. Imajući u vidu da je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelantima nisu isplaćene plate ispod najniže propisane odredbom člana 9. OKU-a i člana 33. GKU-a, taj sud je zaključio da su neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata.
Apelacioni navodi
8. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da imaju pravo na isplatu razlike između isplaćene plate i plate obračunate primjenom osnovice predviđene odlukom iz 2009. godine. Osim toga, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4902/22 od 28. septembra 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Dalje, u odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da su konkretni postupci, koji su po zakonu hitne prirode, okončani u roku od četiri godine i četiri mjeseca. Također, Ustavni sud primjećuje da su u postupcima na strani tužilaca (apelanata) bila po četiri lica koji su potraživali razlike plate za više mjeseci i za više perioda, dok je na stranu tužene, u parnicu stupio i HNK u svojstvu umješača. Osim toga, apelanti su tokom postupka i precizirali tužbeni zahtjev što je u određenoj mjeri produžilo postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su se postupci pred Općinskim sudom vodili u periodima od jedne godine i oko jednog mjeseca do jedne godine i oko osam mjeseci. Zatim, Ustavni sud zapaža da su se postupci pred Kantonalnim sudom vodili u periodima od dvije godine i oko sedam mjeseci do tri godine i oko tri mjeseca. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupaka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da su postupci pred Kantonalnim sudom trajali nešto duže. Međutim, u okolnostima konkretnih slučajeva, sagledavajući postupke u cjelini, imajući u vidu da su okončani u roku od četiri godine i četiri mjeseca u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina trajanja navedenih postupaka ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman