Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4810/23 (S.R.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Porodični život
- Građanski postupak
- Dijete
- Povjeravanje djeteta
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4810/23
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4810/23, rješavajući apelaciju S. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 217846 23 Gž od 13.
septembra 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Dino Ahmetović, advokat iz Visokog, podnijela je 17. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 217846 23 Gž od 13. septembra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 217846 22 P od 14. jula 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud), JU „Centar za socijalni rad“ Zenica (u daljnjem tekstu: Centar) i tužitelja J. R. (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku; u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 24. novembra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, Centar i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. novembra do 26. decembra 2023. godine.
4. Odgovori učesnika u postupku su 28. decembra 2023. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin punomoćnik u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Pravosnažnom presudom Općinskog suda od 3. novembra 2016. godine razveden je brak zaključen između apelantice i tužitelja, a zajednička maloljetna djeca M. R. (rođen 2011. godine) i L. R. (rođena 2014. godine) povjerena su apelantici na roditeljsko staranje, zaštitu i odgoj. Istom presudom je određen način ostvarivanja ličnih i neposrednih kontakata tužitelja s maloljetnom djecom, te je određena visina iznosa na ime tužiteljevog doprinosa za njihovo izdržavanje. Kontakt između tužitelja i maloljetne djece se realizirao onako kako je određeno navedenom presudom, sve do „augusta 2022. godine“ kada je maloljetni sin M. R. rekao tužitelju da ne želi da se vrati kod apelantice, već želi da ostane kod njega, od kada i živi s njim. Osporene presude
7. Tužitelj je 31. augusta 2022. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelantice radi izmjene presude od 3. novembra 2016. godine u dijelu odluke o povjeravanju maloljetne djece tako što je zatražio da se njihov maloljetni sin M. R. povjeri njemu na staranje, brigu i odgoj. Također je tražio da sud obaveže apelanticu da doprinosi njegovom izdržavanju u iznosu od 200,00 KM, te da se odredi način ličnih i neposrednih kontakata apelantice i maloljetnog M. R., te maloljetne L. R. i tužitelja.
8. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 217846 22 P od 14. jula 2023. godine izmijenjena je presuda tog suda od 3. novembra 2016. godine tako da je odlučeno da će sin parničnih stranaka nastaviti živjeti s tužiteljem koji će ostvarivati roditeljsko staranje nad njim, dok će se apelantica kao majka zajedno s ocem starati o njegovom zdravlju i drugim važnim pitanjima. Također je odlučeno i o održavanju ličnih odnosa i neposrednih kontakata maloljetnog M. R. i apelantice, kao i maloljetne L. R. i tužitelja onako kako je navedeno u izreci presude, uz obavezivanje parničnih stranaka da doprinose izdržavanju onog djeteta koje im nije povjereno. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
9. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke nakon razvoda braka živjele odvojeno u stambenim kućama u kojima postoje svi uvjeti za psihofizički razvoj maloljetne djece. Lični i neposredni kontakti maloljetne djece s tužiteljem odvijali su se redovno i onako kako je to bilo određeno presudom od 3. novembra 2016. godine. Dalje, utvrđeno je da je maloljetni M. R. „sredinom augusta 2022. godine“ rekao tužitelju da „ne želi da se vrati [apelantici] već [želi] da ostane kod [tužitelja]“, te da od tada i živi s njim. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Centar učestvovao u postupku posredovanja radi postizanja eventualnog dogovora o povratku maloljetnog M. R. apelantici i davanja mišljenja u pogledu mogućnosti i potrebe da se M. R. povjeri tužitelju. Obrazloženo je da je u nalazu stručnog tima Centra i vještaka psihologa od 1. juna 2023. godine, između ostalog, konstatirano da je 10. februara 2023. godine parničnim strankama izrečena mjera upozorenja na propuste u roditeljskom staranju jer je utvrđeno da su „oba roditelja zanemarila svoje roditeljske obaveze prema maloljetnoj djeci jer svoje lične i negativne odnose prenose na maloljetnu djecu i samim tim otežavaju njihov psihosocijalni i emocionalni razvoj“. Također, u nalazu je navedeno da, prema ocjeni Centra, apelantica „nije preduzela potrebne roditeljske napore kako bi uspostavila i održavala kontakte sa sinom“. U vezi s tim je navedeno da prilikom kontakata s maloljetnim sinom apelantica „nije pokazivala vidljive emocije prema sinu (niti pozitivne niti negativne)“, a da je maloljetni M. R. pokazivao „verbalni animozitet prema majci“. Također, Općinski sud je obrazložio da je u nalazu Centra navedeno da je obavljen razgovor s maloljetnim M. R., te da se tom prilikom izjasnio „da želi da živi s ocem, kao i da odbija da se vrati [apelantici]“. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su stručni tim i psiholog u nalazu zaključili da se u okolnostima konkretnog slučaja treba poštovati želja maloljetnog M. R. koji je uzrasta od 12 godina, kada može slobodno izraziti želju s kojim roditeljem želi da živi. Općinski sud je naveo da iz nalaza stručnog tima Centra od 1. juna 2023. godine proizlazi da je u najboljem interesu maloljetnog M. R. da se povjeri tužitelju na roditeljsko staranje, brigu i odgoj.
10. Stoga, cijeneći da se maloljetni M. R. protivio tome da živi s apelanticom, Općinski sud je, prihvatajući njegovu želju i mišljenje Centra od 1. juna 2023. godine, zaključio da su se izmijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije presude. Općinski sud je zaključio da je tužitelj u mogućnosti da maloljetnom M. R. pruži zaštitu prava i interesa, te da je to i dokazao svojim staranjem od kada sin živi kod njega. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio odluku kao u izreci presude pozivajući se na odredbe čl. 140–143, te čl. 145. i 149. Porodičnog zakona.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 217846 23 Gž od 13. septembra 2023.
godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza pravilno zaključio da je u najboljem interesu djeteta da se povjeri tužitelju na staranje i brigu. Kantonalni sud je obrazložio da utvrđeno činjenično stanje jasno ukazuje na opravdanost takve odluke s obzirom na djetetove jasno izražene želje, te protivljenje da se vrati apelantici i da živi s njom.
12. Dalje, Kantonalni sud je, suprotno apelanticinim žalbenim navodima kojim je ukazala da se prvostepeni sud nije rukovodio najboljim interesom maloljetnog djeteta i njegovom potrebom za odvajanjem od apelantice, naveo da je u konkretnim okolnostima odluka donijeta u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Sud je obrazložio da je tako odlučio „imajući u vidu uzrast i zrelost maloljetnog M. R., njegove želje i osjećanja, narušeni odnos s majkom i činjenicu da su stranke uz pomoć aktivnog učešća Centra uspjele da urede način održavanja međusobnih kontakata, što će svakako doprinijeti i uspostavljanju emocionalne veze između maloljetnog djeteta i majke“. Kantonalni sud je zaključio da je nesporno dokazano da se tužitelj uredno stara i brine o maloljetnom M. R. Kantonalni sud je podržao razloge iz obrazloženja prvostepene presude cijeneći da je prvostepeni sud, rukovodeći se najboljim interesom maloljetnog M. R., dao valjane i prihvatljive razloge za svoju odluku o povjeravanju djeteta tužitelju na staranje. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom relevantnih odredaba Porodičnog zakona, te odredaba Konvencije o pravima djeteta. Apelantica smatra da su osporene odluke proizvoljne, te da sudovi nisu mogli donijeti odluku o povjeravanju maloljetnog M. R. tužitelju, a da pri tome nisu ispitane njegove roditeljske mogućnosti s obzirom na to da je na „razne načine manipulirao maloljetnim sinom“, zbog čega on „ne smije da komunicira sa svojom majkom“. Također, smatra da je negativan odnos maloljetnog M. R. prema njoj „produkt [tužiteljevog] negativnog utjecaja“ na maloljetnog M. R. i stvaranja negativne slike o njoj kao majci. Apelantica je navela i da je odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta tužitelju zasnovana na neprihvatljivom nalazu i mišljenju Centra, te da su redovni sudovi pogrešno zaključili da maloljetni M. R. iskazom izražava svoj stav da „želi da živi s ocem“ jer je „dijete instruirao tužitelj“. Apelantica smatra da to proizlazi i iz primjedbi maloljetnog M. R. prema njoj kao majci, koje nije imao dok je živio kod nje, a sad „odbija da se s njom viđa i kontaktira“. U vezi s tim, apelantica je navela da je tužitelj bio u obavezi da poštuje sudsku odluku kojom je njihov maloljetni sin bio dodijeljen njoj na staranje, pa čak i ako „on nije želio da živi kod apelantice“. Apelantica ističe da je uobičajeno da se podstiče zdrav odnos djeteta s oba roditelja jer u situaciji kada jedan roditelj sprječava djetetov kontakt s drugim roditeljem bez valjanog razloga, to može dovesti i do psiholoških posljedica za dijete.
b) Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni i Općinski sud su ostali pri razlozima koje su naveli u osporenim odlukama smatrajući da su odluke donijeli u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i Konvencijom o pravima djeteta te da su odluke u skladu s najboljim interesima maloljetnog djeteta. Iz istog razloga smatraju da se osporenim odlukama ne krše apelanticina prava na koja se neosnovano pozvala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Centar za socijalni rad je naveo da je duži period aktivno učestvovao u postupku posredovanja između parničnih stranaka preduzimajući radnje s ciljem prevazilaženja nastale situacije i iznalaženja dogovora radi zaštite najboljeg interesa maloljetne djece. Centar je također istakao da je tokom postupka urađen detaljan „socijalno-anamnestički izvještaj“, s mišljenjem i prijedlogom stručnog tima i psihologa od 1. juna 2023. godine da je u najboljem interesu maloljetnog M. R. da se povjeri tužitelju na staranje s obzirom na to da jasno izražava „svoj stav i želju da živi s ocem“.
16. Tužitelj smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite jer su zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124.
(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.
Član 129.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 140.
(1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.
(2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.
Član 142.
[…] (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 145.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Član 149.
(2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti. Član 304.
(1)Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.
18. Konvencija o pravima djeteta (koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine; „Službeni list SFRJ“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.
2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 9.
1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno do svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na temelju sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti nužna u određenom slučaju, kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja ili ako roditelji žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.
2. U svakom postupku, u skladu s točkom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da sudjeluju u postupku i da iznesu svoje mišljenje.
3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta.
[…].
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na porodični život
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
22. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
23. Apelantica smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je njen maloljetni sin M. R. povjeren na staranje i zaštitu ocu (tužitelju).
I.Relevantni principi
24. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života (vidi Vyshnyakov protiv Ukrajine, presuda od 24. jula 2018. godine, predstavka broj 25612/12, tačka 34). U konkretnom slučaju je nesporno da se odnos između apelantice i njenog maloljetnog sina ubraja u porodični život u okviru značenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
25. Također, prema praksi Evropskog suda, „[...] domaće mjere koje otežavaju uživanje porodičnog života, kao što je to odluka o povjeravanju staranja nad djecom roditelju, predstavljaju miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života“ (vidi Vujica protiv Hrvatske, presuda od 8. oktobra 2015. godine, predstavka broj 56163/12, tačka 74. s daljnjim referencama).
26. Dalje, podržavajući praksu u sličnim predmetima, Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1297/16 od 7. juna 2016. godine, tačka 30). Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o povjeravanju djece se, u principu, odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije se, dakle, ne može izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.
27. Iako je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, postoje uz to i pozitivne obaveze koje su nerazdvojne od djelotvornog poštovanja privatnog života. U oba konteksta je potrebno uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između interesa pojedinca i zajednice u cjelini i u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u odnosu na obavezu države da provede pozitivne mjere presudio da član 8. sadrži pravo roditelja da se preduzmu koraci koji će ih ponovo spojiti s njihovom djecom, te obavezu domaćih vlasti da olakšaju takva ponovna spajanja. To se primjenjuje ne samo na predmete u kojima se radi o prisilnom oduzimanju i stavljanju djece pod javno starateljstvo već i na predmete u kojima dolazi do sporova između roditelja i/ili članova djetetove porodice o kontaktima i prebivalištu djece (vidi Evropski sud, Gluhaković protiv Hrvatske, presuda od 12. aprila 2011. godine, predstavka broj 21188/09, tačka 55. s daljnjim referencama). Osim toga, Evropski sud ističe da obaveza domaćih vlasti da preduzmu mjere za olakšanje kontakta roditelja koji nema starateljstvo nad djetetom nakon razvoda nije apsolutna. Naime, kako Evropski sud navodi, „[...] interesi djeteta nalažu da se veze djeteta s porodicom moraju održavati, osim u slučajevima kada se porodica pokazala posebno nesposobnom i kada bi kontakt predstavljao rizik od povrede djeteta [...]“ (vidi Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83. s daljnjim referencama). Osim navedenog, Ustavni sud naglašava da djeca imaju pravo i, prema stavu 3. člana 9. Konvencije o pravima djeteta, da „održavaju lične odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnom osnovu“.
II.Primjena navedenih principa na konkretni slučaj
28. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama apelanticin maloljetni sin je povjeren tužitelju na staranje i brigu. Stoga je, bez sumnje, osporenom odlukom došlo do miješanja u apelanticino pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. To miješanje je imalo legitiman cilj, a to je zaštita prava drugih, u ovom slučaju zaštita prava i najboljeg interesa maloljetnog djeteta.
29. Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju maloljetnog M. R. tužitelju, u okolnostima konkretnog slučaja, donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu maloljetnog djeteta te na osnovu relevantnih odredaba Porodičnog zakona. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri donošenju odluke o povjeravanju djeteta tužitelju na staranje jasno ukazali da su prvenstveno vodili računa o najboljem interesu djeteta, u smislu odredaba člana 129. stav 2. Porodičnog zakona, dajući detaljno i jasno obrazloženje u tom smislu. Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju poštovane kako relevantne odredbe Porodičnog zakona tako i standardi propisani odredbama člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da osporenim presudama apelantici nije onemogućen kontakt i odnos s njenim maloljetnim sinom. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije okončan apelanticin porodični život s njenim maloljetnim sinom, već je uređen u skladu s okolnošću da roditelji više ne žive skupa, kao i jasno izraženom željom maloljetnog M. R. o tome s kojim roditeljem želi da živi i što je sud ocijenio da je u njegovom najboljem interesu. Osim toga, Ustavni sud naglašava da interes maloljetne djece koja su odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićena preteže nad interesom roditelja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između apelanticinog prava na porodični život i najboljeg interesa djeteta.
30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani. Ostali prigovori
31. Apelantica, također, smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da ni iz čega ne proizlazi da je apelantica bila „žrtva“ kršenja navedenih prava pa sud te navode neće ispitivati.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je odluka o povjeravanju maloljetnog M. R. tužitelju donesena uvažavanjem svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja na osnovu kojih je izveden zaključak da je u najboljem interesu maloljetnog M. R. da se povjeri na brigu i staranje tužitelju poštujući, prije svega, djetetovu želju, te da je odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta tužitelju donesena u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu i da zadovoljava princip proporcionalnosti budući da interes maloljetne djece preteže nad interesom roditelja.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić