Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-275/22 (J. K.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-275/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-275/22, rješavajući apelaciju Jove Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stava (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Kovačevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 265990 19 Gž 2 od 10. septembra 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Kovačevića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 265990 19 Gž 2 od 11. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Melburna - Australija, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 265990 19 Gž 2 od 11. novembra 2021. godine i presude Okružnog suda broj 71 0 P 265990 19 Gž 2 od 10. septembra 2021. godine.

2. Lj. T. i D. T (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 2015. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta i još pet drugih tuženih navedenih u presudi (B. M., S. K., G. K., B. K. i Ž. K., u daljnjem tekstu: ostali tuženi), radi predaje u posjed preciziranih nekretnina, koje su zavedene u zk. ul. broj 400. k.o. Drakulići. Nakon toga su troje ostalih tuženih (B. M., S. K. i G. K.) podnijeli protivtužbu kojom su tražili da sud utvrdi da su na osnovu održaja stekli pravo vlasništva na označenim parcelama upisanim u zk. ul broj 400. k.o. Drakulići. Predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod brojem 71 0 P 211741 15 P.

3. Prednici tužitelja su 1972. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv prednice apelanta i ostalih tuženih, radi utvrđenja i povrata u posjed precizirane parcele. Postupak je bio prekinut tokom rata, dok je na prijedlog tužitelja nastavljen 2017. godine. Predmet je zaveden pod brojem 71 0 P 265990 17 P.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 265990 17 P od 22. augusta 2017. godine spojene su parnice koje se vode pod br. 71 0 P 265990 17 P i 71 0 P 211741 15 P, radi donošenja zajedničke odluke. Tokom postupka, sud je rješenjem od 13. oktobra 2015. godine apelantu te tužiteljima B. K. i Ž. K. postavio privremenog zastupnika – advokata Đ. Š.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 265990 17 P od 5. marta 2018. godine obavezani su apelant i ostali tuženi da tužiteljima predaju u posjed precizirane parcele (stav I izreke). Također je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih B. M., S. K. i G. K. na način da je utvrđeno da su oni vlasnici preciziranih parcela (st. II, III i IV izreke), te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav V izreke).

6. Dopunskom presudom od 10. aprila 2018. godine Osnovni sud je dopunio izreku presude sa stavom VI, kojim je odbio dio zahtjeva tužitelja u odnosu na precizirane parcele. U presudi je konstatovano da je tuženi Ž. K. umro, kao i da je dostavljena punomoć advokata V. R. za apelanta i B. K. koji je u međuvremenu promijenio ime.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 265990 19 Gž 2 od 10. septembra 2021. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda (stav I izreke), te je utvrđeno da je S. K. povukao protivtužbu u odnosu na preciziranu nekretninu (stav II izreke). Odbijeni su zahtjevi tužitelja te apelanta i tuženih B. K. i Ž. K., te S. K. i G. K. za naknadu troškova postupka (st. III, IV i V izreke). Presudom je odbačena dopuna žalbe tužitelja (stav VI izreke). U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je privremeni zastupnik apelanta B. K. i Ž. K. podnio žalbu protiv prvostepene presude u kojoj je tražio i naknadu troškova postupka. Također, navedeno je da su apelant, B. K. i S. K. podnijeli žalbu protiv prvostepene presude, kao i da su tražili naknadu troškova postupka.

8. Apelant, L. K. i S. K. su putem punomoćnika V. R. 29. oktobra 2021. godine podnijeli Okružnom sudu prijedlog za donošenje dopunske presude. U prijedlogu su naveli da drugostepeni sud nije u uvodu presude označio advokata V. R. kao njihovog punomoćnika, a u obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je žalbu u ime apelanta i L. K. izjavio privremeni zastupnik.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 265990 19 Gž 2 od 11. novembra 2021. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta i tuženih-protivtužitelja L. K. i S. K. za donošenje dopunske presude. U obrazloženju presude sud je, između ostalog, ukazao na sadržaj odredbe člana 232.a) st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano u kojim se slučajevima donosi dopunska presuda. Sud je utvrdio da je drugostepenom presudom odlučeno o žalbama tuženih – apelanta, L. K. S. K. i G. K., kao i da su odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu troškova postupka (st. I, IV i V izreke drugostepene presude). Pored toga (Također), sud je istakao da propust drugostepenog suda da u uvodnom dijelu označi advokata V. R. kao punomoćnika apelanta i B. K. ne predstavlja razlog za donošenje dopunske presude. Ovo iz razloga što je drugostepenom presudom odlučeno o žalbama tuženih – apelanta, B. K. i S. K.

10. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Ističe da mu je uskraćena mogućnost da se izjasni o dokazima tužitelja, odnosno da izloži činjenice i dokaze u vezi sa tužbom te eventualno istakne protivtužbeni zahtjev.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stava (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Protek roka - u odnosu na presudu Okružnog suda

12. Iako u spisu nema dokaza o tačnom datumu kada je apelant primio presudu Okružnog suda broj 71 0 P 265990 19 Gž 2 od 10. septembra 2021. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant navedenu presudu morao primiti prije 29. oktobra 2021. godine, kada je podnio prijedlog za donošenje dopunske presude. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 20. januara 2022. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno.

Dopustivost prima facie – u odnosu na rješenje Okružnog suda

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

14. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud obrazložio zbog čega apelantov prijedlog ne ispunjava propisane uslove za donošenje dopunske presude budući da je o njegovoj žalbi već odlučio presudom čija se dopuna traži. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje o apelantovom prijedlogu za donošenje dopunske presude. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je osporenim rješenjem došlo u pitanje njegovo pravo na imovinu na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-275/22 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio