Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/22 (R. A.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-256/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić , na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-256/22, rješavajući apelaciju Rade Aničića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Aničića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Mal 031167 20 Gž od 3. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 20. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Mal 031167 20 Gž od 3. decembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Mal 031167 19 Mal od 25. februara 2020. godine stavom I izreke obavezano je Lovačko udruženje „Borik“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu nadoknadi štetu nastalu na putničkom motornom vozilu (u daljnjem tekstu: vozilo) i isplati troškove izrade zapisnika o uviđaju, te da mu nadoknadi troškove postupka, kako je sve precizirano u stavu I izreke. Stavom II izreke odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi, kao korisnik lovišta, tražio da mu apelant nadoknadi štetu za pogaženu divljač. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da se 3. maja 2019. godine u 02:10 časova, na magistralnom putu M-16.1, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo vozilo kojim je upravljao apelantov otac i divljač, tj. srndać. Sud je dalje naveo da je zbog udara divljači na vozilu nastala materijalna šteta koja je takstativno navedena u zapisniku o oštećenju vozila Atos osiguranja a.d. Bijeljina. Osnovni sud je naveo da su policijski službenici izvršili uviđaj i na licu mjesta su zatekli oštećeno vozilo i uginulu divljač. Visina materijalne štete na vozilu, kako je pojašnjeno, je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke. Osnovni sud je zaključio da je štetu na vozilu pričinila divljač i da shodno odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 58. stav 1. Zakona o lovstvu, naknadu pričinjene štete plaća korisnik lovišta, dakle tuženi. Osnovni sud je obrazložio da je tuženi upravljao lovištem u reonu javnog puta na kojem je usljed iznenadnog izlijetanja divljači na kolovoz i udaranjem u vozilo došlo do štete na vozilu. Također je navedeno da tuženi, u smislu člana 24. stav 3. Zakona o lovstvu, nije postavljanjem prepreke spriječio izlazak divljači na put. Osnovni sud je istakao da nije prihvatljiv stav tuženog da postoji odgovornost vozača za nastanak saobraćajne nezgode, jer na te okolnosti nije izveo nijedan dokaz, pa se u smislu čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) smatraju nedokazanim činjenicama.

3. Presudom Okružnog suda broj 78 0 Mal 031167 20 Gž od 3. decembra 2021. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok je u odnosu na protivtužbeni zahtjev žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je, shodno opštim načelima odgovornosti za štetu, organizacija koja gazduje lovištem, kao korisnik lovišta odgovorna za štetu nastalu na javnom putu naletom divljači na vozilo koje prolazi pokraj lovišta. Dalje je istaknuto da divljač na magistralnom putu ima svojstvo opasne stvari, jer je njihovo reagovanje nepredvidljivo. Zatim je ukazano da je odredbama člana 154. stav 1. ZOO propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Slijedom citirane zakonske odredbe, kako je sud naveo, lice koje smatra da mu je prouzrokovana šteta, mora dokazati da su kumulativno ispunjeni uslovi i to: nastalu štetu, štetnika, oštećenog, štetnu radnju propuštanja, uzročnu vezu između štete i štetne posljedice, te odgovornost tj. krivicu štetnika. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz odredaba člana 7. stav 1. ZPP-a u vezi sa odredbama čl. 123. i 126. tog zakona i nije pravilno cijenio navode kojima je tuženi osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je navedeno da je tuženi u odgovoru na tužbu tvrdio da se saobraćajna nezgoda dogodila noću u blizini raskrsnice i benzinske pumpe, da tom prilikom vozač nije vodio računa o stanju puta i uslovima za vožnju, te da je brzinu vozila morao prilagoditi uslovima puta. Prema ocjeni Okružnog suda, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je teret dokazivanja uzročno-posljedične veze o načinu nastanka saobraćajne nezgode bio na tuženom, a ne na apelantu. Okružni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je šteta na vozilu nastala usljed pojave divljači, jer je izostala vremenska i prostorna analiza konkretnog događaja posredstvom vještaka saobraćajne struke na osnovu koje bi se utvrdio uzrok nastanka nezgode, tj. ponašanje vozača prilikom pojave divljači na putu.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelant je citirao sadržaj odredaba čl. 173, 174. stav 1. i 177. stav 1. ZOO, te istakao da u skladu sa tim odredbama postoji pretpostavka uzročnosti između štetne radnje i posljedice i da za štetu odgovara tuženi. Navodi da je naletom divljači na njegovom vozilu načinjena šteta i ona je dokazana vještačenjem posredstvom vještaka mašinske struke i zapisnikom o uviđaju. Smatra da se tuženi mogao osloboditi odgovornosti da je dokazao da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazi van stvari, a čije dejstvo se nije moglo predvidjeti ili otkloniti. Ukazuje da tuženi odgovara za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti temeljem odredaba čl. 173. i 174. stav 1. ZOO.

5. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Razmatrajući apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u osporenoj odluci dao jasne i dovoljne razloge zbog čega je uvažio žalbu tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se drugostepeni sud pozvao na odredbe ZOO-a i ZPP-a, koje su prema ocjeni tog suda bile relevantne za odlučenje po postavljenom tužbenom zahtjevu, pri čemu je dao odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge za svoju odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da se primjena zakonskih odredaba u konkretnom slučaju ne može ocijeniti proizvoljnom ili „očigledno nerazumnom“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantu u parničnom postupku nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-256/22 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio