Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3888/22 (J. Š.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3888/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3888/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Josip Šako, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Šako protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 032305 22 Gž 3 od 21. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Šako (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo Pizović d.o.o. Sarajevo iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 032305 22 Gž 3 od 21. septembra 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 032305 21 P 3 od 16. marta 2022. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 032305 21 P 3 od 16. marta 2022. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Preduzeće za trgovinu i usluge „Ruding“ d.o.o. Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), na ime štete, isplati novčani iznos određen u izreci presude. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kupoprodaji stana u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan). Takođe, naveo je da je u članu 2. navedenog ugovora ugovoreno da je apelant pregledao stan i da taj stan kupuje u viđenom stanju. Dalje je naveo da je, na osnovu apelantovog iskaza i iskaza njegove supruge, utvrdio da su oni nakon useljenja u sporni stan primijetili nedostatke, te da su o njima u aprilu 2011. godine obavijestili tuženog. Sud je naveo da je odredbom člana 482. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je kupac, pod prijetnjom gubitka prava, dužan da o uočenim skrivenim nedostacima obavijesti prodavca bez odlaganja. Takođe, naveo je da je odredbom člana 500. ZOO propisano da se „prava kupca koji je blagovremeno obavijestio prodavca o postojanju nedostataka gase po isteku jedne godine, računajući od dana odašiljanja obavještavanja prodavcu, izuzev ako je prodavčevom prevarom kupac bio spriječen da ih upotrijebi“. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant u aprilu 2011. godine obavijestio tuženog o uočenim nedostacima, a da je tužbu podnio 21. septembra 2015. godine. Pri tome je istaknuto da apelant tokom postupka nije isticao da je prevarom tuženog spriječen da zaštiti svoja prava. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je apelant shodno članu 500. ZOO izgubio svoje pravo prema tuženom kao prodavcu. Dalje, sud je naveo da je pred tim sudom, u postupku za osiguranje dokaza, sačinjen zapisnik na licu mjesta, te da su konstatovani manji nedostaci na spornom stanu Takođe, naveo je da je u tom postupku provedeno vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke B. Č. Pri tome, naveo je, tokom konkretnog parničnog postupka, provedeno vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke K. F. U vezi s tim, ukazao je da ocjenom navedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da su uzrok štete na spornom stanu neadekvatno izvedeni radovi na otvorenoj terasi iznad spornog stana. Naime, sud je ukazao da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štete na spornom stanu i radova koje je tuženi izveo na otvorenoj terasi iznad tog stana, što je bio obavezan u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 032305 22 Gž 3 od 21. septembra 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu je za svoje odlučenje dao pravilne razloge koje prihvata i taj sud.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant izgubio svoja prava prema prodavcu, te da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjena odredba člana 500. ZOO. Takođe, apelant smatra da je pretrpio materijalnu štetu na spornom stanu budući da tuženi nije adekvatno izveo radove na otvorenoj terasi iznad njegovog stana što proizlazi iz zapisnika o uviđaju, te nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke B. Č. i K. F.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud, dao jasne i dovoljne razloge o neosnovanosti apelantovih prigovora o čemu se izjasnio i Okružni sud povodom apelantove žalbe (vidi, tač. 2. i 3. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman