Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4136/22 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pritvor
- Nematerijalna šteta
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4136/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4136/22, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 041014 22 Gž 2 od 29. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 31. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 041014 22 Gž 2 od 29. avgusta 2022. godine i S1 3 P 041014 20 P od 7. juna 2022. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 041014 20 P od 7. juna 2022. godine obavezana je apelantica da F. R. (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime naknade nematerijalne štete, isplati novčani iznos od 27.000,00 KM, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je protiv tužioca vođen krivični postupak, te da je on pravosnažno oslobođen od optužbe za krivična djela za koja je optužen. Takođe, naveo je da je tužiocu u krivičnom postupku bio određen pritvor, te da su mu, nakon ukidanja pritvora, izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je apelantica odgovorna za nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola i straha koju je tužilac pretrpio zbog određivanja pritvora i mjera zabrane u smislu odredbe člana 436. stav 1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH, u vezi sa odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, ukazao je da je prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete, sud imao u vidu vrijeme trajanja pritvora i mjera zabrane napuštanja boravišta, težinu krivičnog djela, način hapšenja, te činjenicu da je postupak bio medijski praćen, kao i tužiočeve lične i porodične prilike.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 041014 22 Gž 2 od 29. avgusta 2022. godine djelimično je uvažena apelantičina žalba, prvostepena presuda je preinačena tako što je tužiocu, na ime naknade štete, umjesto 27.000,00 KM dosuđen iznos od 23.000,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da tužilac nema osnov za naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, ukazao je da tužiocu, kao licu koje je lišeno slobode u krivičnom postupku koji je rezultovao oslobađajućom presudom, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Takođe, Sud BiH je naveo da, suprotno apelantičinim navodima, tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog izrečenih mjera zabrane napuštanja boravišta u smislu odredbe čl. 155. i 200. ZOO. Dalje je ukazano da je nižestepeni sud pravilno cijenio sve objektivne i subjektivne okolnosti prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete. U konačnici, Sud BiH je istakao da se, suprotno apelantičinim navodima, novčana satisfakcija za pretrpljenu nematerijalnu štetu, ne može dovoditi u vezu sa tužiočevim imovinskim stanjem budući da se tom naknadom želi uspostaviti tužiočeva narušena psihička i emocionalna ravnoteža. Dalje je ukazao da je tužilac 42 dana bio u pritvoru koji mu je određen zbog toga što je prekršio mjere zabrane. S obzirom na to da je tužilac svojom nedopuštenom radnjom prouzrokovao da mu se pritvor odredi, Sud BiH je zaključio da nema osnov za naknadu nematerijalne štete u tom periodu.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica naročito ističe da izrečene mjere zabrane napuštanja prebivališta (kućni pritvor) ne mogu biti osnov za dosuđivanje nematerijane štete odnosno da apelantica nije odgovorna za štetu koju je eventualno pretrpio zbog određivanja pritvora. Takođe, apelantica smatra da prilikom određivanja pravične naknade sud nije trebao dosuditi novčanu satisfakciju tužiocu imajući u vidu njegovo imovinsko stanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Evropske konvencije. Međutim, primjenljivi standardi su isti.
7. Dalje, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud odlučujući o identičnim apelantičinim prigovorima dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, te je time odgovorio na navode ona koje ponavlja u apelaciji (vidi, tačka 2. i 3., ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao pitanja određivanja naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i određivanja mjera zabrane i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2655/19 od 21. aprila 2021. godine, tačka 36., i Odluka o dopustivosti broj AP-2199/22 od 26. marta 2026. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na štetu apelantice, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman