Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2725/22 (M. P.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Ratna šteta
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2725/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2725/22, rješavajući apelaciju Momčila Pećića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Pećića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 005531 20 Uvp od 4. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Pećića podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 005531 20 Uvp od 4. maja 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Pećić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 005531 20 Uvp od 4. maja 2022. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 005531 19 U od 28. januara 2020. godine.
2. Apelant je podnio zahtjev za naknadu materijalne štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, Sjedište zamjenika Doboj (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo).
3. Rješenjem Pravobranilaštva od 5. oktobra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 25. juna 2019. godine. U obrazloženju, Ministarstvo je navelo da je odredbom člana 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava), između ostalog, propisano da pravo na naknadu materijalne štete imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovu mobilisanih ili oduzetih materijalno-fizičkih sredstava i opreme. Dalje je navelo da je odredbom člana 15. Zakona o ostvarivanju prava propisano, između ostalog, da se visina naknade materijalne štete utvrđuje prema knjigovodstvenoj vrijednosti mobilisane, odnosno oduzete imovine u vrijeme mobilizacije, odnosno prema fakturi ispostavljenoj organu, jedinici ili instituciji koji su mobilisali, odnosno oduzeli imovinu. U vezi s tim, istaklo je da iz apelantovih navoda, te dokumentacije priložene uz zahtjev i u naknadno ostavljenom roku ne proizlazi da se radi o imovini, odnosno tehničkim sredstvima za koje se utvrđuje pravo na naknadu materijalne štete u skladu sa navedenim odredbama. U konačnici, budući da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, Ministarstvo je zaključilo da je pravilna odluka Pravobranilaštva.
4. Presudom Okružnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je Pravobranilaštvo izvršilo uvid u dokaze, te da je pravilno zaključilo da u spisu nema dokaza iz kojih bi proizašla osnovanost apelantovog zahtjeva.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je neosnovan apelantov navod da je kopija potvrde o otpuštanju motornog-priključnog vozila koju je izdala VP 7304 Derventa dovoljan dokaz za usvajanje njegovog zahtjeva. Naime, sud je ukazao da ta potvrda ne predstavlja odluku jedinog tada nadležnog organa, Ministarstva odbrane Republike Srpske koji je shodno odredbama člana 8. stav 3. i člana 14. Zakona o odbrani vršio mobilizaciju materijalno-tehničkih sredstava i opreme za potrebe odbrane Republike Srpske. Dalje je naveo da je smisao postupka obeštećenja van spora zaključenje eventualnog poravnanja sa oštećenim licima koja imaju sve dokaze propisane odredbama čl. 3. i 15. Zakona o ostvarivanju prava. S druge strane, ukazao je da se sporni zahtjevi za naknadu štete rješavaju u parničnom postupku kod nadležnog suda, koji je apelant mogao pokrenuti ako je smatrao da je Republika Srpska odgovorna za štetu koju tvrdi da je pretrpio.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka, te smatra da su redovni sudovi i organi uprave pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise, kao i da nisu cijenili dostavljene dokaze. Apelant smatra da su odredbe Zakona o ostvarivanju prava proizvoljno primijenjene, jer samo zato što je on je izgubio akt o mobilizaciji ne može mu biti uskraćeno pravo na naknadu štete. Naročito ističe da iz potvrde o otpuštanju motornog-priključnog vozila slijedi da je njegovo vozilo mobilisano. Osim toga, navodi da je na konkretni slučaj trebalo primijeniti i odredbe Zakona o obligacionim odnosima. U konačnici, zbog dužine trajanja postupka potražuje naknadu nematerijalne štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi detaljno obrazložili da iz dokumentacije koju je apelant priložio ne proizlazi da se radi o imovini, odnosno tehničkim sredstvima za koje se utvrđuje pravo na naknadu materijalne štete u skladu sa odredbama čl. 3. i 15. Zakona o ostvarivanju prava. Imajući to u vidu, kao i sadržaj navedenih odredaba, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u zaključku organa uprave i redovnih sudova da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, obrazložio zbog čega kopija potvrde o otpuštanju motornog-priključnog vozila nije dovoljan dokaz za usvajanje njegovog zahtjeva. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da se sporni zahtjevi za naknadu štete rješavaju u parničnom postupku kod nadležnog suda, koji je apelant mogao pokrenuti ako je smatrao da postoji odgovornost Republike Srpske za štetu. U ovakvim obrazloženjima Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.
U odnosu na dužinu trajanja postupaka
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i nešto više od šest mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, prije podnošenja apelacije, podnio redovnim sudovima pred kojima su se vodili postupci zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite njegovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostali navodi
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman