Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1550/22 (D. R. i drugi)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1550/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1550/22, rješavajući apelaciju Dženite Rizvanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dženite Rizvanović, Mehmeda Macića, Nedžada Dedovića, Sanele Kreso, Amne Sefo, Anđe Šarić, Vesne Milavić, Alije Muhibića, Nihada Granula, Madžide Čolakhodžić, Ismete Domazet, Refika Islamovića, Jasmine Tanović Avdić, Mithada Mujana, Aide Tucović, Tanje Avdić, Fadile Vukičević, Muje Studenovića, Lejle Luklo, Almina Kaplana i Emire Husnić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 175987 19 Rsž od 14. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dženita Rizvanović, Mehmed Macić, Nedžad Dedović, Sanela Kreso, Amna Sefo, Anđa Šarić, Vesna Milavić, Alija Muhibić, Nihad Granulo, Madžida Čolakhodžić, Ismeta Domazet, Refik Islamović, Jasmina Tanović Avdić, Mithad Mujan, Aida Tucović, Tanja Avdić, Fadila Vukičević, Mujo Studenović, Lejla Luklo, Almin Kaplan i Emira Husnić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo „Greda“ d.o.o. iz Konjica, podnijeli su 5. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 175987 19 Rsž od 14. februara 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 175987 16 Rs od 28. novembra 2018. godine obavezana je Srednja medicinska škola Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima isplati razliku plaće s doprinosima za PIO, toplog obroka i regresa, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na jubilarnu naknadu. Sud je u obrazloženju naveo da je apelantima plaća isplaćivana po osnovici od 477,00 KM, te da su oni u postupku potraživali razliku plaće s doprinosima za PIO, toplog obroka i regresa u skladu s Kolektivnim ugovorom za oblast srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u HNK (u daljnjem tekstu: GKU). Sud je ukazao da je članom

33. GKU-a propisano da osnovicu za plaću dogovaraju sindikat i Vlada i da je ona ista za sve korisnike budžeta kantona, te da najniža plaća u školi ne može biti manja od 60% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca. Također, sud je naveo da je isti procent najniže plaće propisan i članom 2. Odluke Vlade HNK o utvrđivanju osnovice i koeficijenata za plaće zaposlenih u srednjim školama na području HNK od 27. januara 2009. godine. Stoga je sud zaključio da apelantima pripada pravo na razliku plaće s doprinosima za PIO u skladu s navedenom odredbom GKU-a. Pri tome je istakao da se osnovicom plaće ne može smatrati ona koja je utvrđena kasnijim odlukama Vlade HNK jer su te odluke donesene jednostrano, bez dogovora sa sindikatom. Konačno, sud je dosudio apelantima razliku na ime toplog obroka i regresa u skladu s odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 175987 19 Rsž od 14. februara 2022. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu razlike plaće s doprinosima za PIO. U obrazloženju je ukazao da je prvostepeni sud zanemario da je članom 33. GKU-a propisano da je osnovica plaće ista za sve korisnike budžeta kantona. Sud je također istakao da se apelanti neosnovano pozivaju na odluku Vlade HNK od 27. januara 2009. godine jer je iz same odluke vidljivo da osnovica nije utvrđena na osnovu dogovora Vlade HNK i sindikata. Stoga je zaključio da jednostrano donesena odluka ne može obavezivati tuženu kao drugu ugovornu stranu, bez obzira na to da li je tom odlukom osnovica plaće utvrđena povoljnije ili nepovoljnije za apelante. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud zanemario da je vještak u dopunskom nalazu i mišljenju naveo da je primio akt Ministarstva finansija HNK od 11. aprila 2018. godine, u kojem je navedeno da je u utuženom periodu osnovica plaće za ostale budžetske korisnike iznosila 477,00 KM. Slijedom navedenog, sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plaće.

4. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da se iz kasnijih odluka Vlade HNK, kojima je utvrđena osnovica u iznosu od 477,00 KM, ne može utvrditi da li su te odluke donesene u dogovoru sa sindikatom. Također navode da se iz tih odluka ne može utvrditi ni da li ta osnovica predstavlja 60% prosječne tromjesečne plaće u Federaciji BiH u smislu člana 33. GKU-a. Apelanti navode i da kasnijim odlukama Vlade HNK nije stavljena van snage odluka od 27. januara 2009. godine. Stoga smatraju da je Kantonalni sud bez valjanog i argumentiranog obrazloženja odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na razliku plaće i na taj način povrijedio njihovo pravo na imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu u koji se odnosi na razliku plaće, shodno relevantnim odredbama GKU-a. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1550/22 (D. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio