Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-312/22 (D. T.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-312/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembar 2025. godine, u predmetu broj AP-312/22,rješavajući apelaciju Dragoslava Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslava Topića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 K 037329 21 Kžž 2 od 14. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoslav Topić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk, advokat iz Banja Luke, podnio je 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 K 037329 21 Kžž 2 od 14. oktobra 2021. godine i presude Kantonalnog suda Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 K 037329 21 Kžk 2 od 14. juna 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 037329 18 K2 od 21. novembra 2018. godine apelant je oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Istom je presudom Kanton 10 s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Protiv presude Općinskog suda žalbu je podnijelo Kantonalno tužiteljstvo Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo). Kantonalni sud je rješenjem od 26. juna 2019. godine žalbu usvojio i odredio održavanje rasprave pred tim sudom.

3. Presudom Kantonalnog suda apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2, u vezi s stavom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Slijedom toga, sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine računajući od pravomoćnosti presude, apelant ne počini drugo kazneno djelo.

4. Presudom Vrhovnog suda odbijene su žalbe koje su podnijeli apelant i Tužiteljstvo i presuda Kantonalnog suda je potvrđena. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenima apelantove navode da je u presudi Kantonalnog suda počinjena povreda odredaba kaznenog postupka zbog toga što je izreka presude nerazumljiva, odnosno proturječna razlozima presude. U tom pogledu, Vrhovni sud je istakao da je u izreci osporene presude jasno navedeno da je apelant svojim radnjama, detaljno opisanima u činjeničnom opisu izreke presude, na temelju zaključenih ugovora o djelu isplatio S. R. iznos od 21.000,00 KM uvećan za poreze. Na taj način je, kako je sud utvrdio, apelant u navedenom iznosu pribavio korist za S. R, i za taj iznos pričinio štetu Kantonu 10. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo određene i konkretne razloge na temelju kojih je utvrdio da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude, odnosno da je počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim.

5. Dalje, ocijenjen je neutemeljenim apelantov navod da je tijekom postupka pred Kantonalnim sudom povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Naime, apelant je naveo da su ključni materijalni dokazi protiv njega nezakoniti, te da niti jedan svjedok na čijem iskazu je utemeljena osuđujuća presuda ne tereti apelanta. Osim toga, apelant je istakao da je očigledno da izvedenim dokazima nije uopće dokazano postojanje kaznenog djela i apelantove kaznene odgovornosti, pogotovu da krivnja nije dokazana na nivou „van svake razumne sumnje“. Vrhovni sud je ukazao da je apelant propustio određeno navesti koji su to ključni materijalni dokazi nezakoniti i zbog čega bi bili nezakoniti, pa ovi žalbeni navodi nisu mogli biti ispitani. Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbenim navodima ukazao na „sumnju u pogledu utvrđenja obveze izvršitelja posla da o izvršenom poslu pismeno obavijesti naručitelja posla“, kao i na obvezu naručitelja posla da primi i pregleda tako obavljeni posao. S tim u vezi, ukazano je da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je sud nedvojbeno utvrdio postojanje ove obveze i kod izvršitelja i kod naručitelja posla, o čemu je dao razloge koji ne ostavljaju prostora za sumnju. Stoga je sud zaključio da nije postojala sumnja u pogledu navedene činjenice „koja bi zahtijevala primjenu načela in dubio pro reo“.

6. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenima i apelantove navode o pogrešnoj ocjeni dokaza. Naime, apelant je tvrdio da Kantonalni sud nije jasno obrazložio na koji je način, iz iskaza saslušanih svjedoka, zaključio da postoji apelantova krivnja, jer „niti jedan od saslušanih svjedoka ne inkriminira“ apelanta. Međutim, Vrhovni sud je obrazložio da je Kantonalni sud, iz iskaza svjedoka na koje je apelant ukazao, utvrdio činjenice koje su navedene u činjeničnom opisu optužnice. Te je iskaze Kantonalni sud doveo u vezu sa materijalnim dokazima, prvenstveno ugovorima o djelu zaključenima sa S. R. U tim su se ugovorima ugovorne stranke suglasile da će S. R. izvršiti posao koji se sastoji od analize zdravstvenoga sektora i drugih poslova koje odredi apelant kao naručitelj. U članu 4. ugovora određena je obveza naručitelja posla da izvršitelju isplati naknadu za izvršene poslove, kao i da pregleda i primi izvršeni posao. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da S. R. nije uradio ugovoreni posao u skladu sa članom 4. ugovora o djelu, niti je apelant primio ili pregledao posao. Usprkos tome, apelant je na kraju svakog mjeseca isplatio iznos od 1.400,00 KM na žiro račun S. R. Odbijen je i apelantov žalbeni navod da je Kantonalni sud nesavjesno, površno i arbitrarno cijenio dokaze – ugovore o djelu. Naime, apelant je tvrdio da je posao koji je S. R. trebao izvršiti u skladu s tim ugovorima „apstraktna misaona djelatnost koja se ne mora izvršiti u fizičkoj formi“, da termin „primiti" podrazumijeva „različite načine primanja informacija (usmeno, konkludentnim radnjama ili u pismenoj formi)“ i da se obveza S. R. iz ugovora sastojala prvenstveno „u usmenom izvještavanju naručitelja posla“. To je, kako je apelant tvrdio, S. R. i činio, a apelant je na temelju informacija koje je primio od S. R. poduzimao konkretne mjere. Vrhovni sud je ukazao da je, suprotno ovakvim apelantovim navodima, Kantonalni sud sve dokaze, uključujući i ugovore o djelu, cijenio na zakonom propisan način. Naime, razmatrajući te ugovore, Kantonalni sud je utvrdio da su u njima jasno navedene obveze koje su preuzete tim ugovorom. Također, utvrđeno je da je analiza stanja u zdravstvu koju je provodio S. R. morala biti materijalizirana, barem sačinjavanjem službenih zabilješki, što nedvojbeno nije učinjeno, jer je i sam S. R. u svom iskazu naveo da nije radio pismene izvještaje, niti je dostavljao pisane materijale.

7. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenima i apelantove navode da nema dokaza da je drugome pribavljena korist, odnosno nanesena šteta i da je Kantonalni sud u tom pogledu sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, apelant je tvrdio da izvedeni dokazi upućuju samo na zaključak da je apelant, zaključivši ugovor o djelu sa S. R, postupao u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima u okviru svojih ovlaštenja i u interesu službe koje je obavljao. Tvrdio je, također, da je ugovoreni posao savjesno primao i na osnovu dobivenih informacija poduzimao konkretne mjere koje su dovele do poboljšanja stanja u zdravstvenom sektoru Kantona 10. Vrhovni sud je, u tom pogledu, ukazao da se ovako uopćenim navodima u žalbi, u kojima se iznosi subjektivna ocjena da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da apelant nije kriv, bez pozivanja na konkretne dokaze iz kojih bi proizlazio takav zaključak, ne može dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da iz činjeničnog opisa djela u optužnici i izreci osporene presude proizlazi da apelantu nije stavljeno na teret da zaključeni ugovori o djelu nisu u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima.

8. Vrhovni sud nije prihvatio apelantove navode u kojima je, tvrdeći da je u osporenoj presudi povrijeđen kazneni zakon, ukazivao da se u njegovim radnjama ne stječu obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, jer nisu ispunjeni ni formalni ni materijalni uvjeti protupravnosti radnje izvršenja koja mu je stavljena na teret. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog opisa kaznenog djela u izreci presude proizlazi da apelantu nije stavljeno na teret da je iskoristio svoj službeni položaj zaključivanjem ugovora o djelu. Njemu je na teret stavljeno da nije pregledao i primio posao izvršitelja na način koji je tim ugovorima određen, a da je ipak isplatio ugovorene novčane naknade na račun S. R., što predstavlja djelovanje koje nije u interesu službe. Vrhovni sud nije prihvatio apelantove navode da on svojim radnjama nije drugom pribavio korist, niti da je budžetu Kantona 10 nanesena šteta. S tim u vezi Vrhovni sud je podsjetio da ovi navodi nemaju utemeljenje u činjeničnom stanju, s obzirom na to da je utvrđeno da je, i pored toga što izvršitelj nije izvršio ugovoreni posao i što apelant nije primio i pregledao izvršeni posao, izvršitelju po apelantovom odobrenju iz budžeta kantona isplaćen iznos od 21.000,00 KM uvećan za porez. U pogledu apelantovih navoda o nepostojanju umišljaja, Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao dovoljne razloge o tome zašto je zaključio da je apelant bio svjestan da ugovoreni posao nije izvršen te da apelant nije primio i pregledao izvršeni posao, ali da je ipak isplatio naknadu ugovorenu zaključenim ugovorima o djelu i da je to htio. Vrhovni sud je podržao ovakav zaključak Kantonalnog suda, pa su ocijenjeni neprihvatljivima apelantovi žalbeni da nije ostvarena subjektivna strana kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz člana 2. Protokola 7 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka pred redovnim sudovima, dovodeći u vezu povredu navedenih prava s proizvoljnom i nepravilnom ocjenom izvedenih dokaza, pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su u osporenim odlukama proizvoljno cijenjeni dokazi na kojima je utemeljena tvrdnja o njegovoj krivnji, odnosno da su ti dokazi selektivno cijenjeni, uslijed čega je izostala ocjena dokaza koji su išli u njegovu korist i koji bi, kako navodi, doveli do njegovog oslobađanja od optužbe. Apelant je naveo da se Vrhovni sud, u pogledu činjenične osnove osporene presude, paušalno suglasio sa zaključcima Kantonalnog suda utemeljenima na iskazima svjedoka. Smatra da je na taj način prekršeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na žalbu u kaznenim stvarima. Naime, apelant smatra da je u pogledu suštinskih žalbenih prigovora izostalo detaljno i argumentirano obrazloženje zbog čega je izostalo i „suštinsko preispitivanje presude“ nižestupanjskog suda i ocjena žalbenih navoda.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude dao relevantne razloge za svoju odluku, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Vrhovni sud je apelantove žalbene prigovore o ocjeni dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju, povredi načela in dubio pro reo i primjeni relevantnog prava ocijenio neutemeljenima zaključivši da je Kantonalni sud pravilno ocijenio dokaze, uključujući i iskaze svjedoka i ugovore o djelu na temelju kojih su vršene isplate za S. R, te da je činjenično stanje pravilno utvrđeno. O svemu tome, sudovi su dali relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da su odluke sudova proizvoljne ili „očigledno nerazumne“. Osim toga, apelant nije naveo, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje i da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i prava na žalbu u kaznenim stvarima, koje apelant povezuje s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-312/22 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio