Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-678/22 (Zavod za zapošljavanje Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Likvidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-678/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-678/22, rješavajući apelaciju Zavoda za zapošljavanje Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zavoda za zapošljavanje Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 028286 21 Rev od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zavod za zapošljavanje Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, podnio je 21. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 028286 21 Rev od 8. decembra 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 59 0 Ps 028286 20 Ps 3 od 5. januara 2021. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženoj „Bobar banka“ a.d. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) po osnovu kamata po ugovorima o oročenom depozitu i ugovora o pružanju usluga vođenja računa, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. decembra 2014. godine do 24. januara 2017. godine (stav I zahtjeva). Odbijen je zahtjev da se utvrdi da je osnovano apelantovo potraživanje na ime zatezne kamate na označeni iznos od 31. decembra 2014. godine do 30. aprila 2019. godine, što je tužena dužna priznati i navedeno potraživanje unijeti u tabelu potraživanja (stav II zahtjeva). Odbijen je zahtjev da se utvrdi da je osnovan apelantov izlučni zahtjev ili naknada za izlučni zahtjev u određenom iznosu i naloži tuženoj da ga prizna, izdvoji i isplati, odnosno nadoknadi. Odbijen je i eventualni zahtjev kojim je apelant tražio da, ukoliko se utvrdi da nije osnovan prethodno navedeni zahtjev, sud utvrdi da je osnovan apelantov izlučni zahtjev ili naknada za izlučni zahtjev u manjem iznosu i naloži tuženoj da ga prizna, izdvoji i isplati, odnosno nadoknadi (stav III zahtjeva).
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su stranke tokom 2013. i 2014. godine zaključili ugovore o oročenim depozitima, na osnovu kojih je apelant deponovao kod tužene novčana sredstva. Dalje je naveo da je u likvidacionom postupku i kasnijem stečajnom postupku nad tuženom, apelantu priznato potraživanje u određenom iznosu. Istaknuto je da je u stečajnom postupku nad tuženom stečajni upravnik osporio apelantu izlučno pravo na novčanim sredstvima i potraživanje u preciziranom iznosu, uz obrazloženje da se osporeni iznos odnosi na kamate obračunate u toku likvidacionog postupka i taksu na prijavu. Okružni sud je ukazao da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio potraživanje i iznose koje mu je osporio stečajni upravnik, a tužbeni zahtjev nije identičan zahtjevima iz prijave u stečajnom postupku. Dalje je navedeno da predmet sudskog postupka može biti samo prijavljeno i osporeno potraživanje, odnosno da mora postojati identičnost zahtjeva. Stoga je Okružni sud zaključio da su neosnovani apelantovi zahtjevi iz st. I i II tužbenog zahtjeva. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov izlučni zahtjev i eventualni zahtjev iz stava III tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, obrazloženo je da se novac, kao generički određena stvar, ne može izlučivati iz stečajne mase. Dalje je obrazloženo da predmet izlučnog prava mogu biti sam individualno određene pokretne ili nepokretne stvari, a povjerilac u odnosu na generičke stvari ima samo obligaciono pravo, ali ne i stvarno pravo. Istaknuto je da je isti stav zauzet i u odlukama Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 59 0 Ps 028305 16 Pž od 9. juna 2016. godine i Ustavnog suda broj AP-
4083/17.
4. Presudom Višeg suda broj 59 0 Ps 028286 21 Pž 2 od 27. maja 2021. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog suda. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno identifikovao spor kao spor koji nastaje iz stečaja i da su čl. 110, 169. i 174. Zakona o stečaju propisani uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se stečajni povjerilac mogao obratiti sudu. Dalje je navedeno da je neosnovan apelantov žalbeni navod kojim osporava zaključak prvostepenog suda da nema identiteta između osporenog potraživanja i tužbenog zahtjeva. Viši sud je ocijenio neosnovanim i apelantov navod da se stečajni upravnik nije izjasnio o strukturi osporenog potraživanja. U vezi s tim, obrazloženo je da stečajni povjerilac u svojoj prijavi navodi strukturu potraživanja, a stečajni upravnik se izjašnjava o prijavljenom potraživanju. Viši sud je ukazao da je apelantu priznato potraživanje po osnovu ugovora o depozitu i vođenju računa sa ugovorenom kamatom do dana otvaranje likvidacionog postupka.
5. Sud je naveo da je u postupku sporno da li apelantu pripada pravo na kamate, ugovorene kamate i zakonske zatezne kamate nakon otvaranja likvidacionog postupka do dana otvaranja stečajnog postupka, i nakon otvaranja stečajnog postupka. U vezi s tim, ukazano je na relevantne odredbe Zakona o bankama, Zakona o likvidacionom postupku i Zakona o stečaju. Sud je naveo da otvaranjem likvidacionog postupka prestaju teći svi postupci u kojima je banka stranka i da su povjerioci obavezni prijaviti svoja potraživanja. Istaknuto je da se mogu prijaviti potraživanja dospjela do dana otvaranja likvidacionog postupka. Slijedom navedenog, na osnovu analogne primjene Zakona o stečaju, Viši sud je zaključio da prestaju teći ugovorene i zakonske zatezne kamate. Istaknuto je i da odredbe člana 112. stav 5. tačka 8. Zakona o bankama iz 2003. godine u vezi sa čl. 4. i 5. Zakona o osiguranju depozita BiH, također ukazuje da od dana otvaranja likvidacionog postupka do dana otvaranja stečajnog postupka nad bankom ne teku kamate na deponovana sredstva i zakonske zatezne kamate. Osim toga, Viši sud je naveo da se ne može primijeniti član 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da je mjerodavno materijalno pravo u pogledu prava na naplatu zakonske kamate nakon otvaranja likvidacionog postupka Zakon o stečaju u vezi sa članom 16. Zakona o likvidacionom postupku. Slijedom navedenog, Viši sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na deponovana sredstva niti na priznato potraživanje u likvidacionom postupku u periodu od otvaranja likvidacionog postupka do dana otvaranja stečajnog postupka, a ni nakon otvaranja stečajnog postupka. Iz navedenih razloga, Viši sud zaključio da nije osnovan zahtjev za zakonsku zateznu kamatu u visini koja je osporena u stečajnom postupku, a da za potraživanje preko osporenog iznosa nije ispunjena procesna pretpostavka. Također je ocijenio neosnovanim zahtjev za ugovorenu kamatu koja nije bila predmet potraživanja u prijavi u stečajnom postupku, jer nije ispunjena procesna pretpostavka odnosno prestala je teći danom otvaranja likvidacionog postupka. Osim toga, Viši sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije osnovan apelantov zahtjev za izlučenje novčanih sredstava.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028286 21 Rev od 8. decembra 2021. godine, odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su nižestepeni sudovi prekršili odredbe parničnog postupka zbog pogrešne ocijene apelantove prijave potraživanja u stečajnom postupku i zapisnika sa ispitnog ročišta. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za utvrđenje osnovanosti potraživanje po osnovu kamata. Istaknuto je da navedeni vid potraživanja, u preciziranom iznosu i po tom osnovu, nije prijavljen u stečajnom postupku. Također je istaknuto da iz nalaza vještaka proizlazi da je traženo potraživanje redovnih kamata sadržano u potraživanju koje je priznato u stečajnom postupku, pa dijeli sudbinu priznatog potraživanja. Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili i kada su odbili apelantov zahtjev za zakonske zatezne kamate zbog nepostojanja identiteta navedenog zahtjeva i potraživanja prijavljenih u stečajnom postupku. Istaknuto je i da je drugostepeni sud pravilno ukazao i na razloge zbog kojih ne teku redovne i zakonske kamate na potraživanja koja su priznata ili osporena u stečajnom postupku. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov izlučni zahtjev. Istaknuto je da je isti stav o ovom pravnom pitanju izražen i u odluci Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028305 16 Rev od 17. augusta 2017. godine i Ustavnog suda broj AP-
4083/17.
7. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je tražio zaštitu u parničnom postupku, jer se stečajni upravnik, prilikom osporavanje njegovog potraživanja, nije precizno izjasnio o strukturi osporenog potraživanja. Smatra da Vrhovni sud nije pravilno cijenio apelantove prijave potraživanja u stečajnom postupku i zapisnik stečajnog suda i doveo ih u vezu sa apelantovim tužbenim zahtjevom. Apelant ističe da se potraživanje ugovorene kamate zasniva na zaključenim ugovorima i da ih je potraživao u prijavi potraživanja u stečajnom postupku, te da je dokazao njenu visinu vještačenjem vještaka ekonomske struke. Dalje ističe da potraživanje zakonske zatezne kamate zasniva na članu 277. stav 1. ZOO i da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da se navedena odredba ne može primijeniti. U vezi s tim, ističe da mu tužena nije isplatila potraživanje priznato u stečajnom postupku i da je u docnji. Također ukazuje na neujednačenost sudske prakse o ovom pitanju, navodeći da je Okružni sud u presudi 56 0 Ps 028285 17 Ps 2 od 14. maja 2021. godine ocijenio da se pitanje prava povjerilaca na kamatu do dana otvaranja stečajnog postupka može riješiti samo shodno odredbama ZOO. Osim toga, apelant smatra da mu pripada pravo na izlučni zahtjev u skladu sa članom 91. Zakona o stečaju u vezi sa članom 3. stav 8. i članom 273. Zakona bankama RS. U vezi s tim, ističe da se radi o novcu koji predstavlja javni prihod. Dalje ističe da u trenutku otvaranja likvidacionog i stečajnog postupka tužena nije postupila u skladu sa članom 269. Zakona o bankama RS, kojom je propisano da se u slučaju likvidacije banke, sredstva računa javnih prihoda izuzimaju iz likvidacione mase i prenose na drugu banku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi Zakona o stečaju, Zakona o bankama i Zakona o likvidacionom postupku, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. U pogledu apelantovog ukazivanja na neujednačenost sudske prakse, Ustavni sud podsjeća da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju, niti u takvim okolnostima postoji obveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-3587/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj AP-192/21, u kojoj je razmatrao apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u kojoj su pokrenuta identična pravna pitanja u vezi sa isplatom kamata na deponovana sredstva, ukazao da je neupitna primjena odredaba Zakona o stečaju umjesto odredaba člana 277. ZOO u situaciji kada je nad tuženom bankom otvoren likvidacioni postupak (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-192/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o neujednačenosti sudske prakse. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti apelant tako nešto navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman