Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-705/22 (R. V.)
Odluka donesena 30. 05. 2024.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-705/22
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 05. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-705/22, rješavajući apelaciju Rasima Volodera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Rasima Volodera.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 566245 18 Rsž od 8. decembra 2021. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da najkasnije u roku od tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rasim Voloder (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emina Habota, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 566245 18 Rsž od 8. decembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog „Duhanpromet“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. decembra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i punomoćnik tuženog su 29. decembra 2023. godine odnosno 3. januara 2024. godine dostavili odgovor na apelaciju.
3. Odgovori učesnika u postupku su 20. februara 2024. godine dostavljeni apelantovom advokatu radi izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 566245 16 Rs od 16. aprila 2018. godine poništeno je Rješenje tuženog broj 2309/16 od 15. marta 2016. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) kojim je apelantu otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 0510/12 od 1. februara 2012. godine zbog teže povrede radne obaveze. Istom presudom tuženom je naloženo da apelanta vrati na poslove i zadatke radnog mjesta glavnog skladištara, da mu isplati mjesečne plaće za relevantni period, zajedno s kamatama, te uplati pripadajuće doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguranja, uz naknadu troškova parničnog postupka. Općinski sud je obrazložio da sporno rješenje ispunjava formalnopravne elemente za zakonitost jer je tuženi poštovao zakonsku proceduru prilikom otkaza ugovora o radu. U vezi s tim, navedeno je da je apelantu omogućio da iznese svoju odbranu i da je tuženi obrazložio sporno rješenje. Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor da je sporno rješenje nezakonito jer tuženi nije proveo disciplinski postupak budući da članom 90. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) nije propisana obaveza vođenja disciplinskog postupka.
6. Dalje, navedeno je da je među strankama sporno da li je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, kako je to propisano ugovorom o radu i Pravilnikom o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je naveo da je članom 14. stav 3. ugovora o radu propisano da zaposlenik „za povredu radnih obaveza odgovara poslodavcu, a ako je povredom radnih obaveza poslodavcu ili trećem licu pričinjena šteta ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, zaposlenik je odgovoran materijalno, odnosno krivično ili prekršajno“. Dalje, sud se pozvao na odredbu člana 81. stav 1. tač. 14. i 19. Pravilnika prema kojima „teža povreda radne obaveze predstavlja izazivanje nereda ili tuče u prostorijama tuženog, odnosno svaka druga radnja kojom je povrijeđena neka obaveza iz radnog odnosa, a po svom značaju i posljedicama prevazilazi lakšu povredu radnih obaveza“. Na te okolnosti sud je tokom postupka saslušao veći broj svjedoka – očevidaca spornog događaja, iz čega je proizašlo da je apelant bio revoltiran negiranjem zaposlenika tuženog K. T. da ga je apelant ranije obavijestio o oštećenju tri kutije cigareta, koje je K. T. trebao zamijeniti. U vezi s tim, K. T. je u iskazu priznao svoju grešku navodeći da se „nakon 5–10 minuta izvinio tužitelju, otišao u svoju kancelariju i tada utvrdio da je zaista od prije mjesec dana imao reklamaciju na oštećene cigarete“. Dalje, navedeno je da je nakon međusobnog vrijeđanja apelant krenuo prema K. T. i uhvatio ga za vilicu, pri čemu je K. T. tvrdio da ga je apelant tom prilikom lakše udario, što je apelant negirao. Obrazloženo je da niti jedan svjedok, očevidac događaja, u svom iskazu nije potvrdio da je apelant udario K. T., niti se to jasno može vidjeti na videosnimku. Međutim, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o fizičkom nasrtaju na radnog kolegu, te da je apelant na taj način počinio težu povredu radne obaveze, koja se može podvesti pod odredbe ugovora o radu i Pravilnika na koje se tuženi pozvao.
7. S druge strane, sud je obrazložio da je iz provedenih dokaza proizašlo da je apelant dobar i vrijedan radnik, da niko nije imao primjedbi na njegov rad, osim na eksplozivnu narav, kao i da se prvi put na taj način sukobio s radnim kolegom. Sud je dalje obrazložio da je priroda posla dovodila do verbalnih prepirki među radnim kolegama, da sporni sukob nije usamljeni slučaj i da su se „slične stvari dešavale i ranije, ali bez otkaza ugovora o radu za njihove aktere“. U vezi s tim, navedeno je da se dešavalo da zaposlenik heftaricom gađa radnu kolegicu, za šta je dobio samo opomenu. Sud je dalje naveo da je tuženi prilikom donošenja spornog rješenja imao u vidu da su apelantu ranije u dva navrata tokom decembra 2013. godine izrečene opomene, ali da se nije radilo o istim povredama radnih obaveza. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantu ranije bilo stavljeno na teret da je „zaposlenicima maloprodajnog objekta neovlašteno naložio zatvaranje objekta u toku radnog vremena zbog inventure“ i da je „odbio preuzeti ličnu šifru alarma za skladište“. Navedeno je da je apelantu nakon toga, 31. decembra 2013. godine, uručena posljednja opomena pred isključenje, bez konkretnog obrazloženja. Obrazloženo je da je apelant u prigovorima kojima je osporio opomene tvrdio da su one posljedica tužbe koju je apelant početkom 2013. godine podnio protiv tuženog za novčana potraživanja iz radnog odnosa. Naglašeno je da tokom postupka nisu provedeni dokazi iz kojih bi se vidjelo da li su apelantu ranije izricane slične sankcije ili opomene, pa je sudu bilo „indikativno da su one apelantu izrečene baš 2013. godine“. Sud je, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, naveo da tuženi prije donošenja spornog rješenja nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je apelant cijeli svoj radni vijek proveo kod tuženog (od 1980. godine), te da mu je u momentu otkaza ugovora o radu ostalo dvije godine i šest mjeseci do penzije. Navedeno je da su te okolnosti u znatnoj mjeri mogle utjecati na konačno sankcioniranje i izricanje blaže sankcije od otkaza.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 566245 18 Rsž od 8. decembra 2021. godine žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Navedeno je da je osnovan žalbeni navod da je tuženi dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti, u smislu člana 88. ZOR-a. Obrazloženo je da je zakonom propisana mogućnost izricanja kazne otkaza ugovora o radu za težu povredu radne obaveze. Navedeno je da je tokom postupka utvrđeno da su apelantu i ranije izricane sankcije zbog povrede radne dužnosti. Dalje je obrazloženo da je apelant u iskazu naveo da je „imao namjeru da udari K. T., ali da su ga u tome spriječili drugi zaposlenici“. Osim toga, navedeno je da je apelantovo ponašanje „uznemirilo ostale zaposlenike, koji su se osjećali ugroženo na radnom mjestu“ i da stoga apelantov postupak predstavlja prekršaj javnog reda i mira. Navedeno je da činjenica da je apelantu do penzije ostalo nešto više od dvije godine ne može biti odlučujuća za izricanje sankcije za počinjenu povredu radne obaveze, zbog čega je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio član 97. ZOR-a. Obrazloženo je da poslodavac u slučaju kada utvrdi težu povredu radne obaveze ima pravo da cijeni da li će primijeniti blažu sankciju od one predviđene zakonom, pri čemu cijeni okolnosti koje mogu biti olakšavajuće za zaposlenika. Navedeno je da je u konkretnom slučaju tuženi proveo zakonitu proceduru i primijenio materijalno pravo u skladu sa zakonom, te da je zaključio da ne postoje okolnosti zbog kojih bi apelanta zadržao na radnom mjestu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je osporena odluka protivustavna i pravno neodrživa zbog toga što je donesena u žalbenom postupku u kojem su apelantova ustavna prava grubo povrijeđena, bez relevantnog obrazloženja. Navedeno je da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio da je Općinski sud proizvoljno primijenio član 97. ZOR-a i da su, navodno, postojali razlozi za otkaz. Apelant smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve dokaze, kako to propisuje član 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice bitne za odlučenje. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je on bio revoltiran negiranjem K. T. da ga je ranije obavijestio o sporne tri kutije cigareta, i to pred šeficom, i da ga je, nakon međusobnog „verbalnog prepucavanja“, uhvatio za vilicu i da ga pri tome nije udario, iako je tačno da je apelant u iskazu naveo da ga je imao namjeru udariti, ali da su ga zaposlenici odvratili od toga. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da tuženi prilikom izricanja otkaza nije cijenio da je apelant njegov dugogodišnji radnik, da je svoj posao obavljao savjesno i pošteno, da je cijeli radni vijek proveo kod tuženog i da mu je do penzije ostalo samo dvije godine i šest mjeseci. Ukoliko je apelant i počinio težu povredu radne dužnosti, koja nije ponovljena, tuženi je mogao umjesto otkaza apelantu izreći neku blažu sankciju, te ga ostaviti da radi preostalo vrijeme do penzije. Navedeno posebno jer je apelant vrijedan radnik koji je savjesno i uspješno obavljao poslove i zadatke svog radnog mjesta, nikada novčano nije oštetio tuženog niti je imao manjak u svom poslu. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, te da se utvrdi kršenje njegovih prava kako bi mu se vratilo povjerenje u funkcioniranje pravne države i vladavine prava.
b) Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je ostao pri razlozima koje je naveo u osporenoj odluci jer smatra da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Tuženi je naveo da su apelacioni prigovori neosnovani jer je on donio zakonito rješenje o otkazu ugovora u radu, pri čemu je uzeo u obzir sve bitne okolnosti. U vezi s prigovorom da tuženi nije uzeo u obzir da je apelantu do penzije ostalo nešto više od dvije godine, tuženi je naveo da je o tome apelant trebao voditi računa prije nego se upustio u nedolično ponašanje na radnom mjestu. Navedeno je da je apelantu omogućeno da iznese svoju odbranu iako se to od poslodavca nije očekivalo s obzirom na vrstu povrede koju je apelant učinio (izazivanje tuče), za što tuženi ima nultu toleranciju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
XI – PRESTANAK UGOVORA O RADU
1. Način prestanka ugovora o radu Član 86.
Ugovor o radu prestaje:
1. smrću zaposlenika;
2. sporazumom poslodavca i zaposlenika;
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore; 4. danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o utvrđivanju gubitka radne sposobnosti; 5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;
6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;
7. ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca - danom stupanja na izdržavanje kazne;
8. ako zaposleniku bude izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera u trajanju dužem od tri mjeseca - početkom primjene te mjere;
9. odlukom nadležnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa.
2. Otkaz ugovora o radu Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
Član 88.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.
Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Član 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88. a ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
3. Forma i trajanje otkaznog roka Član 94.
Otkaz se daje u pismenoj formi.
Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.
Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.
Član 96.
Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.
Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:
- naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
- naknadu štete za pretrpljenu štetu;
- otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
- druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.
4. Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu Član 97.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenosti takve izmjene ugovora.
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant ukazuje na to da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
18. Ustavni sud je slijedeći praksu Evropskog suda dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na ključne argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na to da odredbe ZOR-a koji je važio u relevantnom periodu ne propisuju šta se smatra težom povredom radne obaveze. Odredbe ZOR-a ne propisuju ni obavezu poslodavcu da provodi disciplinski postupak prije donošenja rješenja o otkazu. Prema članu 90. ZOR-a, dovoljno je da se zaposleniku omogući iznošenje odbrane, osim ako ne postoje okolnosti zbog kojih to nije opravdano očekivati od poslodavca. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je apelant iznio svoju odbranu. Prema članu 91. ZOR-a, poslodavac je dužan da pred sudom dokaže postojanje razloga za otkaz. Apelantu je stavljeno na teret da je počinio težu povredu radne obaveze prema internim aktima tuženog (vidi tačku 5. ove odluke).
20. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog te preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene prava. Kantonalni sud je naveo da okolnost da je u momentu otkaza ugovora o radu apelantu ostalo nešto više od dvije godine do penzije nije odlučujuća činjenica prilikom izricanja sankcije za počinjenu težu povredu radne obaveze. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja drugostepene presude nije vidljivo da li je navedenu okolnost tuženi uopće uzeo u obzir, uključujući i druge okolnosti koje su objektivno mogle utjecati na izrečenu sankciju. Naime, iz obrazloženja osporene odluke Ustavni sud ne vidi da li je drugostepeni sud uzeo u obzir da je apelant cijeli svoj radni vijek (od 1980. godine) proveo radeći kod tuženog i da je uvijek imao dobre rezultate rada, da nikada nije imao manjak u skladištu itd. Također, Ustavni sud primjećuje da drugostepeni sud nije obrazložio da li je poslodavac dokazao da nije imao drugog izbora odnosno da se radi o takvom prekršaju uslijed kojeg se otkaz mora dati odmah. Ustavni sud smatra da je otkaz krajnja mjera i da se stoga mora obrazložiti zašto je on bio nužan u konkretnom slučaju uzevši u obzir sve ostale okolnosti koje idu u prilog apelantu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju naveo isključivo okolnosti koje apelantu ne idu u prilog, što upućuje na selektivno postupanje Kantonalnog suda. U vezi s ranijim opomenama koje je tuženi izrekao apelantu (prvu, zato što je neovlašteno naredio zatvaranje radnje za vrijeme inventure i drugu, zato što je odbio da uzme ličnu šifru za alarm), Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno obrazložio da se ne radi o istim povredama radne dužnosti pa da bi se moglo govoriti o istoj, ponovljenoj povredi. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud pri tome imao u vidu činjenicu da vrijeme izricanja opomena koincidira sa sudskim postupkom koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi duga iz radnog odnosa.
21. Dalje, iz činjeničnog stanja proizlazi da je sporni incident inicirao K. T. koji je negirao da mu je apelant naložio da zamijeni tri oštećene kutije cigareta za koje odgovara apelant kao glavni skladištar tuženog. Isto tako, iz činjeničnog stanja je proizašlo da apelant nije udario K. T., odnosno da to nisu mogli potvrditi očevici, niti da se to moglo jasno utvrditi iz videosnimka. Pored toga, iz iskaza apelantovih radnih kolega proizašlo je da je apelant vrijedan i odgovoran radnik i da tuženom od zasnivanja radnog odnosa 1980. godine nikada nije napravio štetu. Također, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se zbog prirode posla takve i slične stvari ranije dešavale, ali da odgovorni zbog toga nisu snosili tako drastičnu sankciju. Štaviše, iz činjeničnog utvrđenja se ne uočava ni da li je K. T. zbog vrijeđanja apelanta i nemara prilikom obavljanja radnih obaveza, koji je u konačnici i doveo do incidenta, snosio neku sankciju.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može prihvatiti navode iz odgovora na apelaciju da tuženi ima nultu toleranciju za takva i slična ponašanja jer iz činjeničnog utvrđenja proizlazi suprotno. Naime, poslodavac prilikom izricanja otkaza ugovora o radu kao najteže sankcije za radnika u sudskom postupku mora dokazati da je uzeo u obzir sve okolnosti kako bi opravdao postojanje razloga za otkaz ugovora u radu, u smislu člana 91. ZOR-a. Iz raspoloživih dokumenata, što je uočio i prvostepeni sud, nije vidljivo da li je tuženi cijenio sve okolnosti kako bi postigao pravičan balans između otežavajućih i olakšavajućih okolnosti koje su objektivno i razumno mogle utjecati na izrečenu sankciju. Razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je selektivnim pristupom propustio obrazložiti sve važne aspekte koji proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega takvo obrazloženje ne zadovoljava standarde člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
23. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
24. S obzirom na konkretni zaključak, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno ispituje ostale prigovore koji se tiču kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu uz obrazloženje koje ne zadovoljava standarde obrazložene presude iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić