Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-188/22 (D. I.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-188/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-188/22,rješavajući apelaciju Dušana Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Ilića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 130129 21 Kž 10 od 25. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Ilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil iz Tuzle, podnio je 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 130129 21 Kž 10 od 25. novembra 2021. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K130129 20 K od 9. septembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ubojstva iz člana 163. stav 1. Kaznenog zakona Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelant je proglašen krivim što je, postupajući s eventualnim umišljajem, naglo startajući vozilo udario oštećenog u nogu, a zatim iako je bio svjestan da ga je udario, prešao preko stopala oštećenog krećući se vozilom unazad. Oštećeni je uslijed toga pao i zbog snažnog udara glavom o asfalt zadobio povrede od kojih je preminuo.
3. Presudom Apelacionog suda je odbijena apelantova žalba, uvažena žalba tužiteljstva i prvostupanjska presuda je preinačena u pogledu izrečene kazne, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Apelacioni sud je naveo da je u obrazloženju odluke prvostupanjski sud ocijenio dokaze na način propisan odredbom člana 281. stav 2. Zakona o kaznenom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. ZKP), da je dao razloge zbog kojih je prihvatio izvedene dokaze i koje činjenice su utvrđene na temelju tih dokaza, kao razloge zbog čega određenim dokazima nije poklonio vjeru, tako da presuda nije manjkava ni u jednom dijelu.
4. Apelacioni sud je ocijenio neutemeljenima apelantove žalbene navode kojima je problematizirao zaključak prvostupanjskog suda o postojanju eventualnog umišljaja. S tim u vezi ukazano je da su vještaci psihijatrijske struke suglasno utvrdili da je, u vrijeme počinjenja kaznenog djela, visoki intenzitet straha kod apelanta doveo do suženja njegove svijesti i da je strah djelovao na ostale psihičke funkcije, što je dovelo do privremene duševne poremećenosti. Međutim, te su okolnosti dovele do toga da su apelantove mogućnosti da upravlja svojim postupcima bile bitno smanjene, a ne i isključene kako je to apelant potencirao u žalbi. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je podržao zaključak prvostupanjskog suda u pogledu apelantove svijesti, odnosno postojanju eventualnog umišljaja. Apelacioni sud je naveo da je točan žalbeni navod da vještačenjem kod apelanta nije pronađen motiv za izvršenje kaznenog djela. Međutim, motiv nije element kaznenog djela za koje se apelanta tereti, pa nije ni bilo nužno da ga prvostupanjski sud utvrdi. Naročito je istaknuto da obrazloženje prvostupanjske presude treba promatrati u cjelini, a ne selektivno i pasus po pasus, te onda obrazloženju u tom dijelu na okolnosti apelantovog umišljaja davati sasvim drugi smisao od onoga što je prvostupanjski sud utvrdio i na te okolnosti naveo. Ukazano je da je apelant u žalbi, vršeći analizu obrazloženja prvostupanjske odluke naročito u dijelu koji se tiče apelantovog odnosa prema kaznenom djelu, izdvajajući određene rečenice izvan konteksta obrazloženja koji se tiču umišljaja, izveo sasvim drugi, pogrešan zaključak u pogledu toga šta je prvostupanjski sud u obrazloženju htio reći. Zbog toga je iznio pogrešan zaključak u pogledu postojanja elemenata kaznenog djela uz neargumentiranu tvrdnju da je izreka presude u suprotnosti sa razlozima i da se radi o bitnoj povredi ZKP-a.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da je došlo do arbitrarne primjene materijalnog prava, odnosno da su redovni sudovi paušalno primijenili odredbu člana 163. stav 1. KZ-a. Smatra da mu je, uslijed arbitrarne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Apelant je problematizirao zaključke redovnih sudova o njegovoj vinosti i umišljaju, smatrajući da je i u tom dijelu došlo do proizvoljne primjene materijalnog propisa. Apelant, također, smatra da je došlo do proizvoljne primjene prava na činjenice koje su prezentirane kako tijekom prvostupanjskog, tako i u drugostupanjskom postupku, što je dovelo do kršenja njegovog prava na efikasan pravni lijek. Naime, apelant smatra pogrešnim zaključak redovnih sudova kada su ga proglasili krivim za kazneno djelo ubojstva, iako nisu ustanovili apelantov umišljaj da oštećenoga liši života, odnosno uz zaključak drugostupanjskog suda da „umišljaj nije element kaznenog djela ubojstva“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostupanjske presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni tijekom postupka, naročito nalaza i mišljenja vještaka, kao i iskaza koje su ti vještaci dali na glavnom pretresu. Prvostupanjski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega smatra da je apelant kazneno djelo za koje je proglašen krivim počinio s eventualnim umišljajem. Osim toga, apelantove prigovore u pogledu umišljaja je ispitao i Apelacioni sud, koji je veoma detaljno odgovorio na žalbene navode kojima je osporavan stav prvostupanjskog suda u ovom smislu. Dakle, redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, detaljno i jasno obrazložili zašto su utvrdili da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen, i to s eventualnim umišljajem, te prilikom donošenja svoje odluke nisu proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. Pri tome, apelant nije naveo, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da on te navode dovodi u kontekst garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu drugostupanjskom sudu. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Apelacioni sud odlučujući o žalbi razmotrio apelantove navode i u drugostupanjskoj presudi dao razloge za svoju odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelantova žalba odbijena, odnosno da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su očigledno neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Europske konvencije
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman