Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3781/22 (S. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Građanski postupak
  • Disciplinski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3781/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3781/22, rješavajući apelaciju Spomenke Mekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenke Mekić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 252668 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenke Mekić podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 252668 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Spomenka Mekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Željko Gubić, advokat iz Prijedora, podnijela je 5. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 252668 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 252668 20 Rsž 2 od 8. aprila 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 252668 19 Rs 2 od 19. juna 2020. godine. Uvodne napomene

2. Apelantica i Zaštitni Fond Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključili su 29. oktobra 2012. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu: ugovor o radu). Rješenjem o otkazu od 11. novembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu), tuženi je apelantici otkazao ugovor o radu. Odlukom upravnog odbora tuženog od 27. decembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: odluka) odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv navedenog rješenja.

Postupak u kome su donesene osporene odluke

3. Apelantica je 4. januara 2017. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu. Tužbenim zahtjevom je tražila da se ponište kao nezakoniti rješenje o otkazu i odluka, te da se obaveže tuženi da joj uspostavi radnopravni status, isplati naknadu plate u određenom novčanom iznosi, kao i da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 252668 19 Rs 2 od 19. juna 2020. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev naveden u prethodnoj tački ove odluke. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka pred tim sudom utvrđeno da je drugi zaposleni kod tuženog (I. G.) podnio tuženom pisanu izjavu, u kojoj je naveo da ga je apelantica verbalno napala u njegovoj kancelariji, te da mu je prijetila fizičkim nasiljem. Dalje je naveo da je tuženi dostavio apelantici obavještenje o postojanju uslova za otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti – nasilničko ponašanje prema drugim radnicima u vrijeme rada iz odredbe člana 179. stav (2) tačka 6) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Takođe, naveo je da tuženi ostavio apelantici rok od osam dana da se izjasni na obavještenje, te da je apelantica to učinila. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tuženi u smislu odredbe člana 180. ZOR pravilno proveo postupak otkaza apelantičinog ugovora o radu. Pri tome, ukazao je da, suprotno apelantičinim navodima, nije obavezno održavanje javne rasprave u disciplinskom postupku. Takođe, ukazao je da je apelantici, suprotno njenim navodima, ugovor o radu shodno odredbi člana 179. ZOR otkazan u roku od tri mjeseca od dana saznanja za povredu. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza I. G. i svjedokinje N. M. V., koja je očevidac događaja, proizlazi da je apelantica 1. septembra 2016. godine vikala na I. G., te da mu je ozbiljno prijetila na radnom mjestu. Sud je naveo da prihvatio iskaze navedenih svjedoka budući da su jasni, logični i međusobno saglasni. U konačnici je istaknuto da su se u apelantičinim radnjama stekla sva obilježja povrede radne dužnosti za koju je ZOR propisana mogućnost otkazivanja ugovora o radu. S obzirom na to, Osnovni sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 252668 20 Rsž 2 od 8. aprila 2021. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao pravilne i jasne razloge za svoje odlučenje, koje prihvata i taj sud.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 252668 21 Rev od 5. avgusta 2022. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno prihvatili iskaze svjedoka I. G. i N. M. V, te da apelantica nijednim dokazom nije dovela u sumnju istinitost njihovih iskaza. U vezi s tim je naveo da je tuženi nakon saznanja za povredu, postupajući u smislu člana 180. stav 1. i 2. ZOR uputio apelantici obavještenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu u kojoj joj je ostavio rok od osam dana za dostavljanje odgovora na obavještenje. Takođe, istakao je da je apelantica dostavila izjašnjenje na obavještenje tuženog te da je, u smislu odredbe člana 179. stav (2) tačka 6) ZOR, time ispoštovana procedura vođenja disciplinskog postupaka. Pri tome, ukazao je da činjenica da je apelantica u vrijeme otkaza ugovora o radu bila na bolovanju, nije smetnja za vođenje tog postupka. Dalje je istakao da se u apelantičinom ponašanju kumuliralo više radnji koje imaju obilježje teže povrede radne dužnosti, te da se pod nasilničkim ponašanjem smatra i verbalno ponašanje. Imajuću u vidu apelantičine postupke prema drugom radniku, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se apelantica nasilnički ponašala prema drugom zaposlenom na njegovom radnom mjestu. Takođe, istakao je da činjenice za utvrđivanje povrede radne dužnosti i disciplinske odgovornosti utvrđuje disciplinski organ, dok sud ocjenjuje tačnost utvrđenih činjenica i zakonitost odluka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, pravilno utvrdili da su činjenice na kojima se zasnivaju osporene odluke tuženog istinite, te da su zakonite u formalnom i materijalnom smislu. S obzirom na to, ukazao je da nisu osnovane apelantičine tvrdnje da nije učinila težu povredu radne dužnosti za koju joj je utvrđen prestanak radnog odnosa kod tuženog. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da dispozitiv rješenja o otkazu sadrži opis povreda radne dužnosti i njenu pravnu kvalifikaciju, dok obrazloženje sadrži dovoljne razloge za odlučenje iz čega proizlazi da navedeno rješenje sadrži sve elemente propisane odredbom člana 185. stav (1) ZOR.

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica naročito ističe da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom iskaza svjedoka I. V. i N. M. V. pogrešno zaključili da su se u njenim postupcima stekla obilježja povrede radne dužnosti koja joj je stavljena na teret. Dalje navodi da tokom postupka nije dokazano da se je ona nasilnički ponašala prema drugom zaposleniku niti su ispunjeni zakonski uslovi za otkaz njenog ugovora o radu. Apelantica ističe da provedeni postupak otkaza ugovora o radu nije zakonit ni u formalnom ni u materijalnom smislu. Posebno naglašava da je za vrijeme otkaza ugovora o radu bila na bolovanju zbog čega joj tuženi nije mogao otkazati ugovor. Osim toga, smatra da je rješenje o otkazu nezakonito jer ne sadrži sve obavezne elemente, te da tuženi postupak otkaza nije proveo u roku iz odredbe člana 184. ZOR. Osim toga, apelantica ističe da tokom disciplinskog postupka nije održana javna rasprava te da joj je time onemogućeno da dokaže svoje tvrdnje. U konačnici, apelantica ističe da je postupak pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Apelantica tvrdi da tokom disciplinskog postupka nije održana javna rasprava te da joj je na taj način onemogućeno da dokaže svoje tvrdnje. Dakle, apelantica ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48.). U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tuženi dostavio apelantici obavještenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana

180. ZOR, te da je pozvao apelanticu da se o njima izjasni, što je ona učinila. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv rješenja o otkazu izjavila žalbu. Takođe, Ustavni sud uočava da je u daljnjem toku postupka apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu, pred kojim je mogla iznijeti sve činjenice i okolnosti za koje je smatrala da su značajne za rješavanje ovog spora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv prvostepene presude izjavila žalbu Okružnom sudu, te reviziju Vrhovnom sudu. Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da je apelantica nesporno učestvovala u disciplinskom postupku i u postupku pred redovnim sudovima, te da je imala mogućnost da izloži svoj predmet. Stoga, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantičini navodi o kršenje načela ravnopravnosti stranaka.

11. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili da su postojali zakonski razlozi za otkaz ugovora o radu i da je tuženi u cijelosti ispoštovao zakonsku proceduru za davanje otkaza, zbog čega je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nisu osnovani ostali njeni prigovori, koje apelantica ponavlja i u apelaciji (vidi tač. 4. i 6. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi, u odnosu na osporene odluke, ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na dužinu trajanja postupka

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 5. oktobra 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

16. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu i oko devet mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelantica nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima su se postupci vodili zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelantica je propustila da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3781/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio