Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/22 (H. A. i drugi)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1856/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1856/22, rješavajući apelaciju Hakije Arnautovića i Enesa Arnautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Arnautovića i Enesa Arnautovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 342872 21 Gž 2 od 2. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hakija Arnautović i Enes Arnautović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant; zajedno: apelanti), koje zastupa Mirza Ališah, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 342872 21 Gž 2 od 2. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 342872 20 P 3 od 10. juna 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 342872 20 P 3 od 10. juna 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud utvrdi da im kao članovima porodičnog domaćinstva njihove majke M. A. (u daljnjem tekstu: majka apelanata) pripada pravo na otkup stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan), što je Općina Centar (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da s apelantima zaključi ugovor o otkupu stana i dozvoli im uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, te da će u protivnom ugovor o otkupu zamijeniti ta presuda. Sud je u obrazloženju utvrdio da je majka apelanata bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je ona umrla 1996. godine u Hamburgu, te da njena ostavina nije raspravljana jer nije imala imovine. Također je utvrdio da Uprava za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: Uprava) sporni stan nije proglasila trajno niti privremeno napuštenim. Sud je dalje utvrdio da je prilikom bodovanja spornog stana 1987. godine na adresi tog stana evidentirana majka apelanata, s naznakom da su ostali članovi domaćinstva, uključujući i apelante, u inozemstvu. Prilikom kontrole korištenja stana 1999. i 2000. godine utvrđeno je da dio spornog stana koristi Z. I., a ostatak stana R. A. – unuk majke apelanata. Kontrolom u 2012. godini utvrđeno je da sporni stan koristi drugoapelant, koji je tom prilikom izjavio da stan koristi od 2011. godine i da se prvoapelant nalazi u Francuskoj. Dalje je utvrdio da su oba apelanta sve vrijeme u kontinuitetu imala prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana. Sud je utvrdio da je rješenjem tužene od 31. oktobra 2000. godine odbijen drugoapelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na spornom stanu, uz obrazloženje da nije u posjedu stana, što je potvrdio njegov punomoćnik koji je naveo da se on nalazi u Njemačkoj, te da stan bespravno koristi Z. I. protiv kojeg je pokrenut postupak iseljenja. Dalje je utvrdio da je rješenjem Uprave od 22. februara 2013. godine odbijen prvoapelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, te da je to rješenje potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 27. marta 2013. godine.

3. Dalje je obrazloženo da je presudom Kantonalnog suda od 4. augusta 2015. godine odbijena tužba koju je prvoapelant podnio protiv navedenog rješenja, a presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 3. oktobra 2019. godine odbijen je njegov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da prvoapelant od 1989. godine faktički živi u Francuskoj i da samo povremeno dolazi u sporni stan. Sud je dalje utvrdio da je rješenjem Uprave od 5. jula 2013. godine utvrđeno da apelanti nezakonito koriste sporni stan i naloženo im je da se iz njega isele. To rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 26. septembra 2013. godine. Konačno, sud je utvrdio da je 13. marta 2020. godine zakazan postupak iseljenja, da tom prilikom niko nije zatečen u spornom stanu, te je sporni stan zapečaćen. Slijedom navedenog, sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su živjeli sa svojom majkom u trajnoj i ekonomskoj zajednici za njenog života i u momentu njene smrti u smislu odredbi čl. 6, 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima, te da su samo formalno bili prijavljeni na adresi spornog stana.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 342872 21 Gž 2 od 2. marta 2022. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio utvrđenja prvostepenog suda, te je istakao da je pravomoćno odlučeno o pravu apelanata na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, odnosno za prenos stanarskog prava na spornom stanu na način da su ti zahtjevi odbijeni. S obzirom na to da je to prethodno pitanje za odlučivanje o pravu na otkup stana u smislu člana 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na otkup stana, u smislu člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

5. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti navode da sve vrijeme žive u spornom stanu i da ga nisu napuštali ni tokom rata niti u poslijeratnom periodu. Navode da je prvoapelant napuštao sporni stan radi obavljanja sezonskih poslova u inozemstvu, ali ne duže od tri mjeseca, a nakon toga je u inozemstvo odlazio radi liječenja. Dalje navode da je tužena nezakonito i neargumentirano odbila pojedinačne zahtjeve oba apelanta za stupanje u prava i obaveze njihove majke. Navode da je tužena, umjesto da im dozvoli otkup stana, kao nasljednicima njihove majke prvog nasljednog reda, tražila da im Uprava donese rješenje o prenosu stanarskog prava, odnosno rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Apelanti dalje navode da tužena nije imala pravo da kontrolira korištenje spornog stana nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova i „Zakona o prestanku sticanja stanarskih prava“. Stoga smatraju da su takvi dokazi nezakoniti. Navode da su osporene odluke zasnovane na činjenicama koje su utvrđivane u upravnim postupcima, da te činjenice nisu utvrđivane u parničnom postupku te da je zbog toga povrijeđeno načelo neposrednog izvođenja dokaza. Apelanti navode da su pravomoćne samo izreke odluka u upravnim postupcima, dok obrazloženja nisu, te da su činjenice morale neposredno biti utvrđene u parničnom postupku. Konačno, apelanti navode da sudovi pogrešno tumače odredbu člana 12. ZPP-a kojim je regulirano prethodno pravno pitanje, te ističu da u upravnim postupcima nije utvrđivano pravo niti pravni odnos, već činjenice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova, nemaju pravo na otkup spornog stana. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno istakao da je prethodno pravomoćno odlučeno o pravu apelanata na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, odnosno za prenos stanarskog prava na spornom stanu, te da to predstavlja prethodno pitanje u odnosu na pravo na otkup stana, u smislu člana 12. ZPP-a. Stoga, Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim navode apelanata da u upravnim postupcima nije odlučivano o postojanju prava već o činjenicama.

12. U pogledu navoda apelanata da sud nije mogao zasnovati odluku na činjenicama koje su utvrđene u upravnim postupcima, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne spore da su učestvovali u tim postupcima i da su imali priliku osporavati te činjenice i dokazivati suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem redovnih sudova ni na koji način nije ugrožena pravičnost ovog postupka. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

Ostali navodi

13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti ne nalaze u posjedu spornog stana, niti je osporenim odlukama donesenim u parničnom postupku odlučivano o njihovom eventualnom iseljenju iz spornog stana. Stoga Ustavni sud navode apelanata o povredi prava na dom smatra prima facie neosnovanim.

14. Konačno, apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/22 (H. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio