Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-904/22 (R.M.B.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-904/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-904/22, rješavajući apelaciju R. M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela R. M. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 400770 Pž od 26. maja 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 400770 21 Rev od 2. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 400770 Pž od 26. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 400770 13 Ps od 27. septembra 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2633/21 od 5. oktobra 2021. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 400770 Pž od 26. maja 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 2. decembra 2021. godine revizija odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 400770 13 Ps od 27. septembra 2017. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine ugovor o poslovnoj saradnji koji je ona kao vlasnica kozmetičke akademije/salona zaključila 18. decembra 2012. godine s označenom televizijskom kućom (u daljnjem tekstu: tužena) i da joj tužena isplati novčani iznos na ime naknade izmakle dobiti sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.
4. Općinski sud je utvrdio da su apelantica i tužena zaključile navedeni ugovor kojim se apelantica kao vlasnica kozmetičkog salona obavezala da će imenom navedenoj novinarki tužene, u periodu od 1. decembra 2012. godine do 1. juna 2013. godine, pružati sve kozmetičke usluge koje obavlja apelanticin salon. Ugovorom se tužena obavezala da će u emisiji koju vodi navedena novinarka, u istom periodu, na kraju emisije emitirati logo apelanticine akademije, kao i po dva reklamna priloga u toku navedene emisije. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelanticin salon pružio usluge navedenoj novinarki, ali i drugim licima koja su učestvovala u njenoj emisiji. Utvrđeno je i da je apelantica usluge pružala do 23. februara 2013. godine, a ne do isteka ugovorenog roka. Također je navedeno da je tužena u samo nekoliko navrata reklamirala apelanticin salon, dok je istovremeno u istoj emisiji reklamirala i apelantici konkurentsku kozmetičku akademiju/salon. Utvrđeno je i da je tužena u potpunosti prestala reklamirati apelanticinu akademiju 24. marta 2013. godine, također prije isteka ugovorenog roka.
5. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je članom 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jasno propisano da u slučaju kada ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, tada se, ako jedna strana ne ispuni svoje obaveze u ugovorenom roku, ugovor smatra raskinutim po sili zakona. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te da je utvrđeno da su i apelantica i tužena prestale pružati uzajamne usluge prije isteka ugovorenog roka, Općinski sud je zaključio da je sporni ugovor raskinut po sili zakona. Navedeno je da iz tog razloga apelantica neosnovano traži da se raskine ugovor koji je već raskinut. Osim toga, u odnosu na drugi dio apelanticinog tužbenog zahtjeva, istaknuto je da se naknada izmakle dobiti može dosuditi samo ako su ispunjeni uvjeti prema čl. 155. i 189. stav 2. ZOO-a, a to je da korist nije ostvarena, da postoji određen stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kojem bi bila ostvarena. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da apelantica nije dokazala da nije ostvarila korist u spornom periodu, niti da je postojala izvjesnost da bi emitiranjem reklame za njenu akademiju u programu tužene apelantica ostvarila povećanje dobiti, odnosno imovinske koristi.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 400770 Pž od 26. maja 2021. godine u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu i odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu.
7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Ps 400770 21 Rev od 2. decembra 2021. godine odbacio apelanticinu reviziju zbog neispunjavanja uvjeta propisanih članom 237. Zakona o parničnom postupku za podnošenje revizije.
8. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantica ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. Navodi da je nesporno dokazala da joj je postupanjem tužene nastala šteta, te da su sudovi pogrešno utvrdili da tuženoj nije pružala usluge prema ugovoru. Apelantica navodi da nije mogla ni pružiti usluge novinarki ako ona nije sama dolazila u salon i to tražila. Također navodi da je novinarka insistirala da apelantica pruža kozmetičke usluge i drugim licima koja su učestvovala u emisiji, iako to nije bilo predviđeno ugovorom. Navodi i da je nesporno dokazala da tužena nije izvršavala svoje obaveze iz ugovora i da je čak umjesto njenog salona reklamirala konkurentski salon. Smatra da redovni sudovi nisu dali obrazloženje za svoje zaključke te da je na taj način prekršeno njeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim tvrdnjama, jasno obrazložili zašto se sporni ugovor smatra raskinutim po sili zakona. Osim toga, redovni sudovi su jasno ukazali da apelantica nije dokazala da joj je nastala šteta u vidu izmakle koristi. Redovni sudovi su u vezi s tim detaljno obrazložili koji uvjeti trebaju biti ispunjeni da bi se dosudila naknada izmakle koristi, što se u konkretnom slučaju nije desilo (vidi tačku 5. ove odluke). Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Apelantica tvrdi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek i da je diskriminirana u vezi s primjenom prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da je apelantica koristila sve pravne lijekove predviđene zakonom. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu doveli do odluke u apelanticinu korist ne znači da je apelantici prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva garanciju da će lice koje je koristilo pravni lijek ishoditi odluku u svoju korist. Također, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je apelantica u postupku na bilo koji način diskriminirana, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman