Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-237/22 (M. K.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-237/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-237/22,rješavajući apelaciju Melise Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Melise Kovačević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 K 051025 21 Kž od 10. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Melisa Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa advokatica Maida Grizović iz Zenice, podnijela je 20. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 K 051025 21 Kž od 10. decembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 K 051025 20 K od 13. septembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 K 051025 20 K od 13. septembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelantica je oglašena krivom da je na način opisan u tački 1. izreke presude počinila krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), a pod tač. 2, 3, 5, 6. i 7. izreke presude krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZ-a, te pod tačkom 4. izreke presude krivično djelo primanja nagrade i drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 382. stav (3) u vezi sa stavom (2) KZ-a, a sve u vezi sa članom 54. KZ-a. Za navedena krivična djela apelantici je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u koju se uračunava vrijeme koje je provela u pritvoru.

3. Nakon provedenog dokazanog postupka je, prije svega, utvrđeno da je apelantica u inkriminisano vrijeme obavljala poslove dodatnog sudije u Općinskom sudu u Zenici, odnosno da je imala svojstvo službene osobe u FBiH. U odnosu na tačku 1. izreke prvostepene presude je utvrđeno da je apelantica kao sudija za prethodni postupak izdala naredbu za pretresanje porodične kuće koju koristi A. A., o čemu ga je obavijestila prije realizacije navedene naredbe. U vezi s tim je utvrđeno da je apelantica za navedenu uslugu tražila od A. A. pozajmicu u preciziranom novčanom iznosu, a da joj je A. A. za traženu informaciju „oprostio“ raniji dug. Apelantica je na navedeni način upozorila A. A. iako je bila svjesna da bi takvim postupanjem mogla spriječiti pronalazak predmeta koji bi se mogli dovesti u vezu sa izvršenjem nekog od krivičnih djela. U odnosu na tačku 2. izreke prvostepene presude je utvrđeno da je apelantica u okviru svoje sudijske funkcije po prethodnom dogovoru sa I. Ć. zahtijevala dar u vidu novca kao protuuslugu za pogodovanje u krivičnom postupku. U vezi s tim je dalje utvrđeno da je I. Ć. na opisani način predao apelantici precizirani novčani iznos za koji je utvrđeno da nije predstavljao pozajmicu, kao i da je apelantica u tom krivičnom predmetu donijela i javno objavila oslobađajuću presudu protiv navedenog lica.

4. U odnosu na tačku 3. izreke prvostepene presude je utvrđeno da je apelantica kao postupajući sudija u krivičnom predmetu protiv M. K. donijela oslobađajuću presudu, zahtijevajući potom od navedenog lica protuuslugu u vidu dara u preciziranom novčanom iznosu. Pri tome je utvrđeno da apelantica nije tražila pozajmicu novca. U odnosu na tač. 4. i 5. izreke prvostepene presude je utvrđeno da je apelantica, po prethodnom dogovoru, primila nagradu od M. B. kako bi preko trećeg lica izdejstvovala stavljanje van snage zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom koja mu je izrečena po prekršajnom nalogu. Dalje je utvrđeno da je apelantica, nakon što nije uspjela realizovati navedenu protivpravnu radnju, postupajući kao sudija suprotno relevantnim odredbama Zakona o prekršajima FBiH, sačinila u ime M. B. prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Utvrđeno je da je M. B. samo potpisao navedeni prijedlog, da bi potom apelantica formirala prekršajni predmet i donijela rješenje kojim se prihvata zahtjev M. B. za sudsko odlučivanje po spornom prekršajnom nalogu, iako je znala da je M. B. prethodno prihvatio prekršajnu odgovornost.

5. U odnosu na tačku 6. izreke prvostepene presude je utvrđeno da je apelantica po prethodnom dogovoru sa A. B. dogovorila i realizirala ubrzanje preciziranog prekršajnog postupka i povrat vozila u tom predmetu u kojem je apelantica postupala kao sudija. Utvrđeno je da je apelantica prethodno zahtijevala i primila novčani iznos za koji je utvrđeno da je dar, a ne pozajmica. Konačno, u odnosu na tačku 7. izreke prvostepene presude je utvrđeno da je apelantica po prethodnom dogovoru zahtijevala i primila dar od A. G. u vidu navodne novčane pozajmice da mu pogoduje u krivičnom predmetu u kojem je postupala kao sudija na način da mu izrekne uvjetnu osudu. Na navedeni način je utvrđeno da je apelantica postupala suprotno relevantnim propisima Zakona o krivičnom postupku FBiH, prejudicirajući svoju odluku bez prethodno izvršene ocjene dokaza. Također je utvrđeno da primljenu navodnu pozajmicu nije vratila A. G. Imajući u vidu sve navedeno, zaključeno je da je apelantica nesumnjivo znala da je protivzakonito iskorištavati službeni položaj radi pribavljanja koristi sebi i drugom. Zahtijevanjem i primanjem dara, apelantica je u okviru svoje funkcije učinila sve što ne bi smjela, pri čemu je utvrđeno da je prilikom izvršenja krivičnih djela postupala sa direktnim umišljajem.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 K 051025 21 Kž od 10. decembra 2021. godine uvažena je žalba nadležnog tužilaštva i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji na način da je apelantici za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna u trajanju od tri godine i šest mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Presudom je odbijena kao neosnovana apelanticina žalba. U obrazloženju je Kantonalni sud ukazao na iskaze pojedinačno označenih svjedoka u pogledu svake tačke izreke prvostepene presude, temeljem čega je zaključeno da su navodi iz optužnice dokazani kako materijalnim, tako i subjektivnim dokazima. Zbog toga je, suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud smatrao dokazanim postojanje krivičnih djela i apelanticine odgovornosti. Kantonalni sud je prihvatio sva činjenična i pravna utvrđenja iz prvostepene presude.

7. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da navodi optužnice nisu dokazani na glavnom pretresu i da nije preduzela nijednu nezakonitu radnju. U vezi s tim navodi da je posuđivala sporni novac od oštećenih isključivo kako bi riješila probleme svog sina koji je u inkriminisano vrijeme vršio krivična djela i bio ovisnik o opojnim drogama. Zbog toga smatra da se ne može govoriti o zloupotrebi položaja ili ovlaštenja, već samo o povredama sudijskog kodeksa koji podliježe disciplinskoj a ne krivičnoj odgovornosti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Osim toga Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, redovni sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 155, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelantica počinila krivična djela. Suprotno apelanticinoj tvrdnji, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka na jasan način obrazložili u kojem svojstvu i na koji način je apelantica počinila krivična djela koja su joj optužnicom stavljena na teret i za koja je u konačnici osuđena a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, utvrđenja redovnih sudova proizlaze iz materijalnih i subjektivnih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu. Pri tome, apelantica nije osporila da je bila u mogućnosti da unakrsno ispita svjedoke optužbe, odnosno da pobija sadržaj svih izvedenih dokaza, u svjetlu zaključaka redovnih sudova da se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o pozajmicama već o zahtijevanju i primanju dara. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanticino nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie)neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-237/22 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio