Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-363/22 (M.S.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-363/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-363/22, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. S. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Rs 055253 21 Rsž od 9. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa ZOU Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 27. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 Rs 055253 21 Rsž od 9. novembra 2021. godine.
2. Apelant je podnio tužbu protiv „Boreas“ d.o.o. Kreševo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, vsp. 11.216,03 KM.
3. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 Rs 055253 20 Rs od 15. marta 2021. godine poništena je odluka tuženog kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, kao i odluka tuženog od 3. juna 2020. godine (stav I izreke). Obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 2.919,99 KM na ime neisplaćenih plaća za određeni period (stav II izreke), kao i pripadajuće doprinose u iznosu od 1.037,05 KM (stav III izreke). Odbijen je apelantov zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog kojim je upućen na plaćeno odsustvo zajedno sa isplatom razlike plaće, kao i dio zahtjeva kojim je tražio isplatu troškova prevoza na posao u iznosu od 7.018,00 KM (stav IV izreke). Obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.827,20 KM (stav V izreke).
4. Općinski sud je u obrazloženju presude, vezano za dosuđujući dio tužbenog zahtjeva (st. I, II i III izreke), zaključio da tuženi u smislu odredbi čl. 96. i 102. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih je apelantu otkazao ugovor o radu. S druge strane, sud je zaključio da je zakonito rješenje tuženog kojim je apelanta poslao na plaćeno odsustvo, te da mu tokom odsustva nije isplaćena manja plaća od one koja je propisana granskim kolektivnim ugovorom. Također, utvrdio je da pravilnikom o radu tuženog, kao ni ugovorom o radu, nije propisano pravo radnika na troškove prevoza. S obzirom na navedeno, sud je odbio taj dio (stav IV izreke) apelantovog tužbenog zahtjeva. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 386. stav 3. i 387. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u skladu sa priloženim troškovnikom.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 Rs 055253 21 Rsž od 9. novembra 2021. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i preinačeno je rješenje o troškovima postupka (stav V prvostepene izreke), na način da je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 458,50 KM. U preostalom dijelu je odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u st. I, II i III izreke, kao i (zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka) apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Kantonalni sud je prihvatio date razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjene materijalnog prava u odnosu na st. I, II i III izreke prvostepene presude. Sud je naveo da stranke nisu ulagale žalbu na odbijajući dio prvostepene presude (stav IV izreke). S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Sud je ukazao na utvrđenu vrijednost spora u postupku i na novčani iznos koji je apelantu dosuđen prvostepenom presudom, kao i na iznose troškova postupka koje su stranke potraživale. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov uspjeh u sporu 35% te da mu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 1.184,00 KM, dok tužitelju koji je uspio 65% pripadaju troškovi u iznosu od 1.642,00 KM. Kantonalni sud je nakon prebijanja troškova stranaka, shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka kao u izreci presude. Obrazloženo je da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka cijenio odluku prvostepenog suda o nenovčanom potraživanju kojim se tražilo poništenje odluka tuženog pa je o troškovima postupka odlučio prema cjelokupnom uspjehu stranaka u sporu, uz primjenu Advokatske tarife. Sud je odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u odluci o troškovima postupka, dok je apelantov zahtjev odbio primjenom odredbe člana 387. stav 1. ZPP.
6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. Smatra da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, odnosno da je Kantonalni sud cijenio njegov uspjeh u parnici samo kvantitativno. U vezi s tim, apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda u predmetima AP-4717/11 i AP-3294/17. Pored toga, apelant je tražio da mu se dosude troškovi sastava apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču proizvoljne primjene prava tj. odredbi ZPP o troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, preinačio prvostepenu odluku o troškovima postupka. Pri tome, Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude dao dovoljna i relevantna obrazloženja za svoju odluku, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku o troškovima postupka nije donio suprotno stavu zauzetom u odlukama Ustavnog suda br. AP-4717/11 i AP-3294/17 (dostupne na www.ustavnisud.ba), na koje je apelant ukazao u apelaciji. Naime, u navedenim predmetima je ukazano da redovni sudovi, na osnovu svog diskrecionog prava, odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelimičnom uspjehu u parnici. Zauzet je stav da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelomičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP-a tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti, odnosno da se uspjeh u parnici ocjenjuje ne samo kvantitativno već i kvalitativno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, cijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u parnici. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
11. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman