Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/22 (D.A.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2949/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2949/22, rješavajući apelaciju D. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. A. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 531667 21 Rev od 5. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ostoja Kremenović advokat iz Banjaluke, podnio je 26. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 531667 21 Rev od 5. maja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 531667 18 Gž od 19. maja 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant, kao osiguranik i „Uniqua osiguranje“ d.d. Sarajevo, kao osiguravač su 2. septembra 2014. godine zaključili ugovor o osiguranju imovine (u daljnjem tekstu: ugovor). Predmet ugovora bila je apelantova nekretnina, pobliže označena u ugovoru (u daljnjem tekstu: osigurana nekretnina).

3. Osigurana nekretnina je izgorjela u požaru, pa je apelant protiv „Uniqua osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) podnio tužbu radi naknade štete. Postupak u kojem su donesene osporene odluke

4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 531667 15 P od 17. novembra 2017. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati osiguranu sumu na ime naknade materijalne štete na osiguranom objektu, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, kako je pobliže označeno u izreci presude.

5. Odlučujući o žalbama stranaka, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu, a žalbu tuženog je uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju, sud je naveo da je prvostepenom presudom udovoljeno u cijelosti apelantovom tužbenom zahtjevu, pa, kako je na taj način apelant u cijelosti uspio u sporu, on nije imao pravni interes za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude. Dalje, sud je naveo da iz zemljišnoknjižnog izvatka slijedi da je u C listu uknjiženo založno pravo na osiguranoj nekretnini radi obezbjeđenja novčanog potraživanja koje je povjerilac („Nova banka“ a.d. Bijeljina, filijala Banjaluka) imao prema apelantu kao dužniku na osnovu rješenja Osnovnog suda u Banjaluci od 24. jula 2007. godine. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 23. stav (4) Opštih uslova za osiguranje imovine „Uniqua osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi za osiguranje). Navedenim odredbama propisano je da, ako je prije nastanka osiguranog slučaja na osiguranoj nekretnini postojalo založno pravo, osiguravač ne može isplatiti naknadu osiguraniku bez saglasnosti nosioca tog prava. Osim toga, sud se pozvao i na odredbe člana 938. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima. Navedenim odredbama propisano je da, u suštini, poslije nastupanja osiguranog slučaja, založno pravo koje je ranije postojalo na osiguranoj stvari ima za predmet dugovanu naknadu, te da osiguravač ne može isplatiti naknadu osiguraniku bez saglasnosti nosioca tog prava. Sud je zaključio da je pogrešno prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev budući da apelant nije, u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, dokazao da je pribavio navedenu saglasnost, odnosno da nije saglasnost dostavio do zaključenja glavne rasprave, a tuženi je isticao prigovor u tom pravcu. Pri tome, sud je ukazao da je apelant, potpisujući ugovor, potvrdio da je primio Opšte uslove za osiguranje koji su sastavni dio ugovora, odnosno da je bio upoznat sa činjenicom da je uslov za isplatu naknade po osnovu osiguranja saglasnost založnog povjerioca.

6. Osporenom presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, pravilno drugostepeni sud odbacio njegovu žalbu jer je apelant u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, pa stoga nije imao pravni interes za izjavljivanje žalbe. Dalje, sud je naveo da je u postupku, na osnovu zemljišnoknjižnog izvatka, utvrđeno da je na osiguranoj nekretnini bilo uknjiženo založno pravo radi obezbjeđenja novčanog potraživanja. U vezi s tim, zaključio je da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev jer apelant nije pribavio saglasnost povjerioca, a podnio je tužbu kojom je od tuženog zahtijevao isplatu i ispunjenje ugovora.

7. Apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je Kantonalni sud pogrešnom primjenom prava odbacio njegovu žalbu. Smatra da taj sud nije mogao da odbaci njegovu žalbu, nego je eventualno mogao da je odbije. Dalje, apelant navodi da osigurana nekretnina uopšte nije bila predmet ugovora o kreditu kojeg je apelant zaključio sa povjeriocem, već je predmet tog ugovora bila druga nekretnina, a da je založno pravo zasnovano kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja iz tog ugovora.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba)..

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zato što apelant nije pribavio saglasnost založnog povjerioca, kao nosioca založnog prava na osiguranoj nekretnini, za isplatu naknade iz osiguranja. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi navodi koje on ponavlja i u apelaciji, odnosno da je pravilno odbačena apelantova žalba jer on nije imao pravni interes za izjavljivanje žalbe budući da je u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom. Takođe, apelant navodi da osigurana nekretnina nije bila predmet ugovora o kreditu kojeg je apelant zaključio sa povjeriocem, već je predmet tog ugovora bila druga nekretnina. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno obrazložio da je u konkretnom postupku, u kojem je apelant tražio da mu se isplati osigurana suma na ime naknade na osiguranom objektu, utvrđeno da je na osiguranoj nekretnini bilo uknjiženo založno pravo radi obezbjeđenja novčanog potraživanja, te da apelant, suprotno relevantnim propisima, nije pribavio saglasnost povjerioca prije podnošenja tužbe. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Dalje, apelant se pozvao na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u konkretnom postupku osporena presuda Vrhovnog suda, te da je tom presudom odbijena apelantova revizija. Prema tome, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišćeni pravni lijek nije doveo do apelantovog uspjeha u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

14. Konačno, apelant se pozvao i na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na slobodu kretanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelantu uskraćena navedena prava, odnosno Ustavni sud ukazuje da apelant nije „žrtva“ kršenja tih prava.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/22 (D.A.) | Sudska praksa | Aktio