Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/22 (J. G. i druge)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Ratna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3117/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-3117/22, rješavajući apelaciju Jelisavke Glušac i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelisavke Glušac, Miodraga Glušca, Nade Ivetić, Milijane Ðurica, Dese Grkavac, Radmile Kovač, Milana Kovača, Slavice Bjelica, Save Kuljanin, Anđelije Pantić, Dušanke Pantić i Goranke Kljakić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 291613 21 Gž od 10. juna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelisavka Glušac, Miodrag Glušac, Nada Ivetić i Milijana Đurica iz Bileće, Desa Grkavac i Radmila Kovač iz Trebinja, Slavica Bjelica i Sava Kuljanin iz Istočnog Sarajeva i Anđelija Pantić, Dušanka Pantić i Goranka Kljakić iz Subotice, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Ignjatić advokat iz Trebinja, podnijeli su 3. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 291613 21 Rev od 26. aprila 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 291613 21 Gž od 10. juna 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3229/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda, jer su apelanti protiv te presude izjavili reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku. Uvodne napomene
3. Presudama Osnovnog suda u Trebinju, koje su donesene u periodu od 13. februara 2001. godine do 14. juna 2001. godine, obavezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima, na ime ratne štete, isplati određene novčane iznose.
4. Apelanti su, na osnovu navedenih presuda kao izvršnih isprava, pokrenuli izvršne postupke protiv tužene kao izvršenika radi naplate dosuđenih novčanih potraživanja.
5. Tužena je svim apelantima 6. oktobra 2015. godine isplatila iznos glavnog duga iz izvršnih isprava, te zakonske zatezne kamate u visini glavnog duga.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 291613 18 P od 2. novembra 2020. godine, u dijelu koji apelanti osporavaju apelacijom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena na ime potpune naknade štete isplati novčane iznose, sve kako je precizirano u izreci presude.
7. U obrazloženju, sud je ukazao da apelanti od tužene potražuju potpunu naknadu štete zato što im je tužena tek nakon 14 godina od pravosnažnosti odluka isplatila novčana potraživanja. U vezi s tim, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 17. juna 2020. godine proizlazi da je zakonska zatezna kamata na ta potraživanja dostigla iznos visine glavnog duga prije konačne isplate potraživanja. Dalje, da je vještak, na osnovu utvrđene stope rasta cijena na malo u relevantnom periodu obračunao revalorizaciju glavnog duga za sve apelante pojedinačno. U vezi s tim, sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je šteta koju su apelanti pretrpjeli zbog dužnikove docnje, obračunata na ovaj način, manja od iznosa koji im je isplaćen po osnovu zakonske zatezne kamate. Naime, kako je naveo vještak, za svakog apelanta je revalorizovani iznos duga u relevantnom periodu niži od iznosa koji mu je isplaćen po osnovu zakonske zatezne kamate, a zakonska zatezna kamata je svakom apelantu isplaćena u visini glavnog duga. U vezi s tim, sud je ukazao da su apelanti, nakon provedenog vještačenja, opredijelili tužbeni zahtjev tako da su, kao ukupan iznos potpune naknade štete, potraživali iznos glavnog duga i revalorizovani iznos duga, kao štetu koju je utvrdio vještak.
8. Sud se pozvao na odredbe člana 278. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da, ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 291613 18 P od 18. novembra 2020. godine određena je naknada troškova za vještačenje koje je proveo vještak ekonomske struke u iznosu od 500,00 KM, te su obavezani apelanti da uplate tu naknadu na način kako je precizirano rješenjem.
10. Osporenom presudom Okružnog suda odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv presude i rješenja iz prethodnih tačaka ove odluke i prvostepene odluke su potvrđene.
11. U obrazloženju, u odnosu na odluku o žalbi izjavljenoj protiv presude, sud je naveo da su apelanti u cijelosti obeštećeni jer je, prema nalazu i mišljenju vještaka, šteta koju su pretrpjeli zbog dužnikove docnje manja od iznosa koji im je isplaćen po osnovu zakonske zatezne kamate. Sud je naveo da apelanti nisu, u smislu odredaba člana 278. stav (2) ZOO, dokazali suprotno. Takođe, sud je istakao da na drugačiju odluku nemaju utjecaja žalbeni navodi apelanata da je štetu trebalo posmatrati na način da ona predstavlja zbir glavnog duga i iznosa revalorizacije prema nalazu i mišljenju vještaka, što je veći iznos od isplaćene zakonske zatezne kamate. Naime, sud je ukazao da se na okolnosti načina i perioda obračuna, kao i visine štete, izjasnio vještak ekonomske struke u nalazu i mišljenju, a apelanti nisu prigovorili tom nalazu i mišljenju. Pri tome, sud je ukazao da je nesporno da je tužena apelantima isplatila glavni dug u dosuđenoj visini iz izvršnih isprava, te zakonsku zateznu kamatu u visini glavnog duga u skladu sa odredbama člana 4b. Zakona o visini stope zatezne kamate (iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga).
12. U odnosu na odluku o žalbi izjavljenoj protiv rješenja, sud je naveo da neosnovano apelanti navode da je prvostepeni sud trebao odmah nakon završenog saslušanja vještaka da odluči o njegovoj nagradi i naknadi. U vezi s tim, sud je naveo da je vještak dostavio obračun troškova vještačenja uz nalaz i mišljenje, pa je prvostepeni sud o tome odlučio o u skladu sa, između ostalog, odredbama člana
160. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedenim odredbama propisano je da vještak ima pravo na naknadu putnih troškova, troškova za ishranu i prenoćiše i troškova vještačenja, kao i pravo na razumnu nagradu za izvršeno vještačenje.
13. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti osporavaju zaključke sudova da su u potpunosti obeštećeni i da je šteta koju su pretrpjeli zbog dužnikove docnje manja od iznosa koji im je isplaćen po osnovu zakonske zatezne kamate. U vezi s tim, apelanti detaljno pojašnjavaju kako je trebalo obračunati štetu u konkretnom slučaju. Dalje, apelanti navode da su sudovi povrijedili pravila postupka jer nisu naveli odredbe materijalnog prava koje su primijenili u konkretnom slučaju. Takođe, apelanti osporavaju i odluku o naknadi troškova vještačenja. U vezi s tim, apelanti navode da se o provođenju dokaza vještačenjem i o visini predujma za te troškove odlučuje na pripremnom ročištu i da se konačna odluka o tim troškovima donosi na glavnoj raspravi, shodno odredbama člana 160. ZPP, a nikako nakon toga. Konačno, apelanti se pozivaju na više presuda drugih sudova, koje su donesene u drugim postupcima. U vezi s tim, apelanti navode da su ti sudovi takođe odbili tužbene zahtjeve za potpunu naknadu ratne štete po istom osnovu kao u konkretnom slučaju i da je takvo pravno stanovište očigledno proizvoljno i pogrešno, pa time nezakonito.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. U odnosu na navode o povredi prava apelanata, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili razloge zbog koji su odbili tužbeni zahtjev apelanata, kao i da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP jasno obrazložio odluku u pogledu troškova vještačenja. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud odgovorio na sve navode koje apelanti ponavljaju i u apelaciji (vidi, tačka 11. ove odluke). Apelanti ukazuju na navodno proizvoljno odlučivanje redovnih sudova i u drugim predmetima. Međutim te odluke konkretnom apelacijom nisu osporene, tako da Ustavni sud smatra da navedeno nije relevantno u konkretnom slučaju. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
18. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Dalje, apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili zakonom propisani pravni lijek ˗ žalbu protiv prvostepene presude, a činjenica da on nije rezultovao njihovim uspjehom u postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Takođe, apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman