Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3815/22 (B. D.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Suvlasništvo
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3815/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3815/22, rješavajući apelaciju Benjamina Džebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Benjamina Džebića protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 048245 22 Mož od 22. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Benjamin Džebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Ferida Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 P 048245 22 Mož od 22. jula 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 P 048245 21 Mo od 30. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 27 0 P 048245 21 Mo od 30. decembra 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja kojim je tražio da se S. DŽ. (u daljnjem tekstu: protivnica osiguranja) zabrani da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže imovinom dvije zanatsko - trgovačke radnje. Takođe, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja kojim je tražio da se Zlatarni „Kljuvić“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: protivnik osiguranja) zabrani da otuđi, skrije ili raspolaže svojom imovinom. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je pred tim sudom između apelanta i protivnice osiguranja u toku postupak radi utvrđivanja bračne stečevine. Dalje je istakao da u toj fazi postupka sud nije mogao utvrditi da vjerovatnost postojanja apelantovog prava kao i da apelant nije ponudio dokaze koji bi učinili vjerovatnim da protivnici osiguranja planiraraju spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje njegovog prava. S obzirom da postupak utvrđivanja bračne stečevine nije pravosnažno okončan, sud je ukazao da apelant nije dokazao da imovina protivnika osiguranja i dvije zanatsko – trgovačke radnje koje su u vlasništvu protivnice osiguranja, predstavljaju bračnu stečevinu apelanta i protivnice osiguranja. . Imajući to u vidu, Općinski sud je naveo da apelant „nije učinio vjerovatnim postojanje prava kako to izričito propisuje član 269. Zakona o parničnom postupku [u daljnjem tekstu: ZPP] niti je dokazo da bi nedonošenje mjere osiguranja štetno uticalo na njegova prava, čime nije ispunjen niti jedan uslov propisan navedenim članom“ postojanje opasnosti da bi protivnica osiguranja mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje njegovog prava. Slijedom navedenog, Općinski sud je shodno odredbi člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.
3. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 27 0 P 048245 22 Mož od 22. jula 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je prvo naveo da, suprotno stavu prvostepenog suda, za postojanje prvog kumulativnog uvjeta nije portrebno postojanje pravosnažne presude. Međutim Kantonalni sud je naveo da je apelant u parničnom postupku radi utvrđivanja bračne stečevine tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi njegovo pravo suvlasništva na imovini dvije preduzetničke radnje, te na imovini protivnika osiguranja , a ne na poslovnom udjelu u tom društvu. Takođe, naveo je da je apelant predloženom mjerom tražio zabranu raspolaganja i opterećenja njihove imovine iz čega proizlazi da je mjera osiguranja upravljena na određenu stvar odnosno njen dio. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 272. stav (1) ZPP propisano da se radi osiguranja potraživanja koje je upravljeno na određenu stvar ili njen dio može odrediti zabrana protivniku osiguranja da otuđi, sakrije ili raspolaže imovinom na koju je upravljeno potraživanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da prijedlogom za određivanje mjere osiguranja apelant nije konkretizovao imovinu, odnosno stvar ili njen dio na koji je upravljeno njegovo potraživanje odnosno za koju traži mjeru osiguranja, te da stoga, njegov zahtjev nije osnovan. Tim prije, kako je naveo Kantonalni sud, što u smislu odredbe člana 252. stav (1) Porodičnog zakona bračnu imovinu čini imovina stečena radom tokom trajanja bračne zajednice kao i prihodi iz nje, a među strankama nije sporno da je bračna zajednica apelanta i protivnice osiguranja prestala u aprilu 2021. godine. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da predloženom mjerom osiguranja apelant traži zabranu otuđenja imovine privrednog društva i zanatsko-trgovačkih radnji, bez navođenja stvari na koje je upravljeno njegovo potraživanje, te da bi se određivanjem mjere osiguranja onemogućilo obavljanje njihove djelatnosti. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da apelantov zahtjev za određivanje predložene mjere osiguranja nije osnovan, ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud, nego zbog apelantovog propusta da, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, konkretizuje imovinu za koju traži zabranu otuđenja, skrivanja ili raspolaganja.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da je u toku postupak za utvrđivanje zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice sa protivnicom osiguranja, te da će u tom postupku tek konkretizovati o kojoj imovini je riječ. S obzirom na to smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 272. stav (1) ZPP budući da je prijedlog za određivanje mjere osiguranja podnesen u skladu sa tom odredbom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud jasno obrazložio zašto nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbama ZPP za određivanje sudske mjere osiguranja (vidi tačku 3. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman