Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4209/22 (Š. N.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4209/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4209/22, rješavajući apelaciju Šekiba Nukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šekiba Nukića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 039608 22 Gž od 29. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šekib Nukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, podnio je 7. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 039608 22 Gž od 29. avgusta 2022. godine i S1 3 P 039608 21 P od 19. aprila 2022. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039608 21 P od 19. aprila 2022. godine obavezana je Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati novčani iznos od 18.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je protiv apelanta vođen krivični postupak, te da je on pravosnažno oslobođen od optužbe za krivična djela za koja je optužen. Takođe, naveo je da je apelant tokom krivičnog postupka bio u pritvoru od 24. marta do 20. septembra 2011. godine. U vezi s tim, ukazano je da je tužena odgovorna za nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola i straha koju je apelant pretrpio zbog određivanja pritvora u smislu odredbe člana 436. stav 1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), u vezi sa odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome je istaknuto da je prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete, sud imao u vidu vrijeme trajanja pritvora, težinu krivičnog djela, te apelantove lične i porodične prilike. Međutim, Sud BiH je naveo da apelant nije bio dostupan sudu zbog čega je za njim raspisana međunarodna potjernica, te da mu je 13. novembra 2018. godine određen pritvor na osnovu odredbe člana 132. stav (1) tačka a) ZKP (pritvor se može odrediti ako se osumnjičeni krije). U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je apelant nedopuštenim postupcima odnosno skrivanjem, doprinio da mu se u tom periodu odredi pritvor, te da mu se nakon njegovog ukidanja, izreknu mjere zabrane napuštanja boravišta. Imajući to u vidu, Sud BiH je shodno odredbi člana 436. stav (3) ZKP odbio apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039608 22 Gž od 29. avgusta 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je nižestepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u vezi sa njegovim lišenjem slobode u periodu od 13. novembra 2018. godine do 13. septembra 2019. godine, te izrečenim mjerama zabrane napuštanja boravišta u periodu od 13. septembra do 29. novembra 2019. godine. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbom člana 436. stav (3) ZKP propisano da pravo na naknadu štete ne pripada licu koje je svojim nedopuštenim radnjama prouzrokovalo lišenje slobode. Sud BiH je ukazao da apelant duži vremenski period nije bio dostupan sudu niti je prijavio svoju stvarnu adresu stanovanja. S obzirom na to, Sud BiH je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenog suda da je apelant svojim postupcima doprinio da se za njim raspiše potjernica, kao i da mu se odredi pritvor i mjera zabrane koja je ograničila njegovu slobodu. Imajući u vidu da je apelant svojim nedopuštenim radnjama prouzrokovao lišenje svoje slobode, Sud BiH je ukazao da nema pravo na naknadu nematerijalne štete u navedenom periodu.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da je bio lišen slobode, a potom oslobođen optužbe iz čega proizlazi da ima pravo na naknadu nematerijalne štete. Dalje apelant navodi da tokom postupka nije dokazano da je svojim nedopuštenim radnjama prouzrokovao lišenje slobode, te da njegov doprinos lišenju slobode ne može predstavljati razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je taj sud dao dovoljno i jasno obrazloženje zašto apelant nema pravo na naknadu nematerijalne štete u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (vidi tačku 3. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6111/18 od 15. jula 2020. godine, tačka 38., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4209/22 (Š. N.) | Sudska praksa | Aktio