Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-744/22 (Z. D.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-744/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-744/22, rješavajući apelaciju Zahida Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zahid Delić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 031704 21 Kžk od 9. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zahid Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 031704 21 Kžk od 9. decembra 2021. godine. Predmet je dostavljen na odgovor Sudu BiH i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo). Odgovor Suda BiH je dostavljen apelantu radi eventualnog izjašnjenja, ali se apelant nije izjasnio.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 031704 20 K od 25. maja 2021. godine apelant, O. R. i M. D. (u daljnjem tekstu: optuženi) proglašeni su krivim da su počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela i krivično djelo primanja poklona i drugih oblika koristi. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i novčanu kaznu u iznosu od 3.000 KM.

3. Sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su se V. Z., koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, i optuženi udružili i povezali, te tako postali pripadnici grupe ljudi povezanih radi izvršenja krivičnog djela primanja poklona i drugih oblika koristi i pribavljanja protivpravne imovinske koristi (u daljnjem tekstu: kriminalna grupa). Osuđeni

V. Z. je kao svjedok na glavnom pretresu naveo da su on i optuženi propuštali vršiti

carinski postupak, za šta su dobivali poklone u vidu manjih novčanih iznosa. Sud je utvrdio da je optuženi O. R. ponudio informatoru Državne agencije za istrage i zaštitu „F.“ da uveze polovnu bijelu tehniku u BiH iz Republike Hrvatske bez sprovođenja postupka carinskog nadzora nad robom i naplate carinskih dažbina i za to zatražio i primio poklon u iznosu od 150 evra. M. D. i osuđeni V. Z. su, znajući za prethodni dogovor, svjesno i voljno propustili teretno motorno vozilo bez sprovođenja postupka carinskog nadzora nad robom i naplate carinskih dažbina, iako su znali i vidjeli da se u njemu nalazi polovna bijela tehnika koja podliježe sprovođenju carinskog nadzora i naplati carinskih dažbina, te primili iznos od 150 evra za optuženog O. R. Sud je utvrdio da se sve desilo u apelantovom prisustvu, koji je bio vođa smjene i njihov neposredni pretpostavljeni, koji je, iako je sve znao, propustio izvršiti dužni nadzor nad pravilnošću njihovog rada.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 031704 21 Kž 2 od 12. oktobra 2021. godine uvažene su žalbe apelanta i O. R., prvostepena presuda je ukinuta i odlučeno je da će se održati pretres pred drugostepenim sudom. U rješenju je navedeno da je prvostepeni sud pripadnost optuženih kriminalnoj grupi zasnovao na iskazu osuđenog V. Z., te da je izveo paušalan zaključak da je provedenim dokazima sa sigurnošću potvrđeno postojanje prethodnog dogovora i povezanosti radnji optuženih, bez povezivanja s drugim dokazima. Pri tome je prvostepeni sud, kako je naveo Sud BiH, ograničio ispitivanje osuđenog V. Z. samo na konkretan događaj, uz obrazloženje da eventualne ranije nezakonite radnje nisu predmet optužnice.

5. Presudom broj S1 2 K 031704 21 Kžk od 9. decembra 2021. godine Sud BiH je apelanta i ostale optužene proglasio krivim da su počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela i krivično djelo primanja poklona i drugih oblika koristi, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 3.000 KM. Sud je prihvatio apelantov prijedlog da se kao svjedok neposredno sasluša osuđeni V. Z., ocijenivši kako je njegovo neposredno saslušanje potrebno radi svestranog razmatranja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari. Ostali dokazi stranaka, koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, prihvaćeni su i cijenjeni prilikom donošenja presude. Sud je naveo sadržaj iskaza svjedoka, osuđenog V. Z., koje je potvrdio i prikriveni istražilac D. Uvidom u video snimak sud je zaključio da M. D. i osuđeni V. Z. nisu pregledali robu koju su prikriveni istražilac D. i informator F. uvezli, iako su vidjeli da se radi o bijeloj tehnici koja podliježe naplati carinskih dažbina, a sve se dešavalo u apelantovom prisustvu. Uvidom u sadržaj audio snimka, nakon što su prikriveni istražilac i V. Z. ušli u službene prostorije, sud je utvrdio da se čuje apelant kako razgovara s informatorom u vezi s O. R. Na osnovu svih navedenih dokaza sud je zaključio da je apelant, kao vođa smjene i neposredni pretpostavljeni M. D. i V. Z., propustio izvršiti dužni nadzor nad pravilnošću njihovog rada iako je znao i vidio da oni nisu izvršili nadzor nad robom ni naplatili carinske dažbine, te da su za to propuštanje primili poklon.

6. Za sud nije bila od odlučnog značaja činjenica da je optuženi O. R. dobijeni novac zadržao za sebe, odnosno da apelant i M. D. nisu dobili svoj dio. Sud BiH je ukazao da se krivično djelo primanja poklona i drugih oblika koristi smatra izvršenim i primanjem poklona za drugoga. Apelant je, kako je sud zaključio, dijelio istu namjeru kao i osuđeni V. Z.

– da za O. R. prime poklon, jer je sve vidio i čuo.

7. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u konkretnom predmetu izdata naredba suda za sprovođenje istražnih radnji protiv O. R., slijedom čega smatra da su nezakonite posebne istražne radnje sprovedene protiv njega. Navodi da O. R. nije bio prisutan kada su informator i prikriveni istražilac došli na granični prelaz. Nadalje, apelant ukazuje da je davanje novca V. Z. izvršeno nezakonito, odnosno poticanjem da učini krivično djelo, jer se informator obratio cariniku rekavši da je imao dogovor s kolegom da vozi polovne stvari i „rekao je ono 150“. Osim ovog nezakonitog dokaza, apelant problematizuje i da je presuda zasnovana na iskazu svjedoka V. Z. koji je sklopio sporazum o priznanju krivice. Pri tome, što je naveo i V. Z., apelant nije primio novac, nije utvrđena struktura grupe, te smatra da je ocjena dokaza bila proizvoljna.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U odnosu na ostale apelantove navode koji se odnose na nezakonitost dokaza, odnosno naredbe o sprovođenju posebnih istražnih radnji i na navodno podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela, Ustavni sud primjećuje da su ti navodi prvi put istaknuti pred Ustavnim sudom. To proizlazi iz sadržaja osporene presude, ali i iz odgovora Suda BiH koji je naveo da apelant te prigovore nije isticao pred redovnim sudom. Stoga, apelant te navode ne može s uspjehom isticati ni pred Ustavnim sudom zato što redovnom sudu nije dao priliku da se o takvim navodima izjasni i otkloni nedostatke ukoliko postoje.

14. Ustavni sud primjećuje da se ostali apelantovi navodi suštinski odnose na tvrdnje o pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je sud pogrešno zaključio da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen ocjenom iskaza V. Z. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

15. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasno i dovoljno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da je apelant s ostalim optuženima, kao i sa osuđenim V. Z., ostvario sve elemente krivičnih djela za koja je osuđen. Sud je ukazao na dokaze na osnovu kojih je došao do svojih zaključka, čiji je sadržaj naveo i zatim ih analizirao pojedinačno i u međusobnoj vezi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je nejasnoće, odnosno nedostatak obrazloženja koji je postojao u prvostepenoj presudi, na koje je odbrana optuženih ukazala u žalbi, otklonio Sud BiH u drugostepenoj odluci, nakon održavanja pretresa. Ustavni sud zapaža da je sud analizirao krivična djela za koja su apelant i ostali optuženi osuđeni i dao jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

16. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-744/22 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio