Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/24 (S.H.)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-823/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine, u predmetu broj AP-823/24, rješavajući apelaciju koju je podnio S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 930115 23 Kž od 26. oktobra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dženita Homarac i Amer Homarac“ iz Ilidže, podnio je 26. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 930115 23 Kž od 26. oktobra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 930115 22 K od 20. februara 2023. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, koji nije precizirao niti posebno obrazložio.

2. Presudom Općinskog suda od 20. februara 2023. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo izbjegavanja izdržavanja iz člana 223. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u periodu od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. Presudom Kantonalnog suda od 26. oktobra 2023. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom želi ukazati na činjenicu da nije mogao ispuniti obavezu plaćanja alimentacije zbog toga što nije komunicirao s oštećenom, niti je ostvarivao kontakt sa svojom djecom. Pored navedenog, apelant je u žalbi isticao da je novac na ime zakonskog izdržavanja davao svojoj majci, koja je povremeno viđala njegovu djecu i koja bi novac predavala djeci. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi suprotno. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da oštećena nije trebala podnijeti prijedlog za izvršenje presude jer od donošenja pravomoćne sudske odluke nastaju apelantove obaveze redovnog plaćanja alimentacije za doprinos izdržavanju djece. Dalje je naveo da je tokom postupka dokazano da je apelant u spornom periodu bio zaposlen s redovnim mjesečnim primanjima, te da nije uplaćivao predviđeni iznos. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nedvosmisleno utvrdio da apelantova majka eventualni novac koji je od apelanta dobivala na ime doprinosa izdržavanju nije davala apelantovoj djeci jer su djeca tu činjenicu decidirano negirala u svom iskazu. Također je istakao da se apelant eventualnom radnjom davanja novca za alimentaciju svojoj majci nije mogao osloboditi obaveze plaćanja s obzirom na to da je presudom naloženo da taj novac daje na ruke oštećene, odnosno majke njihovo troje zajedničke djece. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da minimalna primanja ne mogu apelanta osloboditi krivične odgovornosti jer je bio procentualno obavezan na isplatu alimentacije shodno visini svojih mjesečnih primanja, a ne u fiksnom iznosu.

5. Kantonalni sud je naveo da je za postojanje konkretnog krivičnog djela uvjet postojanje radnje izvršenja krivičnog djela koja se sastoji u izbjegavanju izdržavanja i koja se može učiniti činjenjem ili nečinjenjem. U konkretnom slučaju proizlazi da je u inkriminiranom periodu apelant bio zaposlen s redovnim mjesečnim primanjima, da je bio u obavezi da plaća izdržavanje prema pravomoćnoj presudi, iz koje je vidljiva njegova obaveza na doprinos izdržavanju djece u visini od 45% ukupnih primanja koje ostvari u tekućem mjesecu, a kako to nije učinio, to su se ostvarila obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio svjestan da je izbjegavao davanje izdržavanja jer je po osnovu izvršne sudske odluke bio dužan izdržavati, da je takvu posljedicu htio, zbog čega je krivično djelo počinio s direktnim umišljajem.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, osporava ocjenu dokaza i ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da tokom postupka nije dokazano da on izbjegava plaćati izdržavanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je sud jasno obrazložio zašto su se u ovom slučaju ostvarila obilježja krivičnog djela koja se apelantu stavljaju na teret. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/24 (S.H.) | Sudska praksa | Aktio