Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1898/22 (O.V. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Proporcionalnost
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Ništavost
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1898/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1898/22, rješavajući apelaciju O. V. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. V., B. V., O. K. i

Lj. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 061940 21 Rev od 16. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. O. V., B. V., O. K. i Lj. V. iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelantkinje), koje zastupa Vladimir Markuš, advokat iz Banjaluke, podnijele su 27. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 061940 21 Rev od 16. marta 2022. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 061940 20 Gž od 22. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 061940 19 P od 25. septembra 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 061940 19 P od 25. septembra 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelantkinje tražile da sud obaveže D. P. i V. D. vlasnicu s.p. „Time out“ Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena; zajedno: tužene) da im kao suvlasnicama predaju u posjed stan i poslovni prostor, magacin i drvaricu u Trebinju (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Sud je u obrazloženju utvrdio da su apelantkinje u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnice spornih nepokretnosti koje su naslijedile od L. R. (u daljnjem tekstu: prednik apelantkinja) na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda od 25. februara 2019. godine. Dalje je utvrdio da je prednik apelantkinja prodao sporne nepokretnosti Trgovačkom preduzeću na veliko i malo „Travunija“ Trebinje (u daljnjem tekstu: preduzeće „Travunija“) ugovorom od 30. marta 1966. godine, ali da to preduzeće nije uknjižilo pravo svojine u javnoj evidenciji. Nakon toga, preduzeće „Travunija“ dodjeljivalo je sporni stan na korišćenje trećim licima, te ga je rješenjem od 25. aprila 1985. godine dodijelilo na korišćenje D. P. (u daljnjem tekstu: prednica prvotužene), od kada prvotužena živi u tom stanu. Prednica prvotužene je zaključila ugovor o korišćenju spornog stana 1999. godine, a nakon njene smrti prvotužena je isti ugovor zaključila 26. jula 2001. godine, zatim ugovor o otkupu stana 15. avgusta 2002. godine, te je 22. avgusta 2002. godine upisala pravo svojine na spornom stanu u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Sud je dalje utvrdio da je drugotužena u posjedu spornog poslovnog prostora i magacina, ali ne i drvarice, na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključila s preduzećem „Travunija“. Konačno, sud je utvrdio da je u parničnom postupku okončanom presudom Vrhovnog suda od 17. avgusta 1999. godine odbijen tužbeni zahtjev kojim je D. J. – prednica apelantkinja tražila da sud obaveže prednicu prvotužene i preduzeće Travunija da joj predaju u posjed sporne nepokretnosti.

3. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantkinja da je ugovor od 30. marta 1966. godine ništav zbog nedostatka kauze usljed činjenice da preduzeće „Travunija“ nije u cijelosti isplatilo kupoprodajnu cijenu predniku apelantkinja. U vezi s tim je istakao da je u tom ugovoru konstatovano da je kupac platio 40.000,00 dinara od ukupne cijene od 80.000,00 dinara (član 2. i 3), te da su se ugovorne strane saglasile da se odriču prava pobijanja tog ugovora po bilo kojem osnovu, a naročito zbog oštećenja preko polovine (član 4). Osim toga, sud je ukazao da je prednik apelantkinja, ukoliko mu kupoprodajna cijena nije u cijelosti isplaćena, imao mogućnost da tužbom zahtijeva ispunjenje ugovora, te da to ne predstavlja razlog za ništavost. Dalje je ocijenio neosnovanim prigovor apelantkinja da je preduzeće „Travunija“ neosnovano raspolagalo spornim stanom kada ga je dodijelilo prednici prvotužene jer u tom trenutku nije bilo vlasnik tog stana ni na osnovu uknjižbe niti održaja. U vezi s tim, sud je istakao da je u obrazloženju presude Vrhovnog suda od 17. avgusta 1999. godine zaključeno da su prednica prvotužene i preduzeće „Travunija“ kao savjesni i zakoniti posjednici spornih nepokretnosti od 30. marta 1966. godine stekli pravo svojine održajem protekom 20 godina. Osim toga, sud je istakao da je prvotužena stekla pravo svojine održajem u smislu člana 58. Zakona o stvarnim pravima i protekom 10 godina od stupanja na snagu tog zakona. Slijedom navedenog, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 126. i

127. Zakona o stvarnim pravima jer su stvarni i faktički vlasnici spornih nepokretnosti tužene, dok su apelantkinje samo formalno upisane u zemljišnim knjigama kao vlasnice tih nepokretnosti.

4. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 061940 20 Gž od 22. januara 2021. godine odbijena je žalba apelantkinja i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju podržao stav prvostepenog suda da su tužene vlasnice spornih nepokretnosti, kao i da ugovor od 30. marta 1966. godine nije ništav jer su njime utvrđene obaveze u pretežnom dijelu izvršene u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantkinja da je preduzeće „Travunija“ neosnovano dodjeljivalo sporni stan trećim licima. Konačno, sud je ukazao da je prvotužena ostvarila dovoljno jaku vezu sa spornim stanom da bi se on mogao smatrati njenim domom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 061940 21 Rev od 16. marta 2022. godine odbijena je revizija koju su apelantkinje izjavile protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju podržao pravne zaključke i razloge koje su dali nižestepeni sudovi. Osim toga, sud je naglasio da je preduzeće „Travunija“ imalo valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na spornim nepokretnostima, te da ih je stoga imalo pravo davati na korišćenje trećim licima, kao i pod zakup drugotuženoj.

6. Apelantkinje smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantkinje navode da su one svoje pravo svojine dokazale javnim ispravama, dok tužene nisu dokazale zakonitost i savjesnost posjeda, pa samim tim ni pravo svojine na spornim nepokretnostima. Navode da je ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti zaključen 4. aprila 1966. godine a ne 30. marta 1966. godine, te smatraju da je taj ugovor ništav usljed nedostatka kauze jer kupoprodajna cijena nikada nije u cijelosti isplaćena. Apelantkinje navode da preduzeće „Travunija“ nije moglo raspolagati spornim nepokretnostima 1985. godine jer do tada nije protekao rok od 20 godina potreban za sticanje svojine održajem. Navode da je preduzeće „Travunija“ dodjeljivalo sporni stan trećim licima prije nego što ga je dodijelilo prednici prvotužene, te da stoga nije postojao kontinuitet posjeda kao uslov za sticanje svojine održajem. Konačno, apelantkinje navode da sporna nepokretnost nije istovremeno mogla biti evidentirana u dvije javne evidencije na dva različita titulara svojine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelantkinje tvrde da im je povrijeđeno pravo na imovinu, a takvu tvrdnju zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava prilikom odlučivanja o njihovom tužbenom zahtjevu za predaju u posjed spornih nepokretnosti. S obzirom na to da su apelantkinje tužbeni zahtjev zasnovale na činjenici da su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasnice spornih nepokretnosti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o imovini apelantkinja, odnosno da su apelantkinje imale legitimno očekivanje da će uspjeti u postupku. Ispitujući navode o povredi prava na imovinu kroz standarde tog prava koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu propisano „zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, te da je miješanje u okolnostima konkretnog slučaja u „opštem interesu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, miješanje ispunjava uslov proporcionalnosti jer je njime postignuta pravična ravnoteža između prava na imovinu apelantkinja i prava na dom prvotužene, odnosno prava na imovinu preduzeća „Trivunija“, za koje su sudovi u osporenim odlukama utvrdili da su stvarni vlasnici spornih nepokretnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o povredi prava na imovinu prima facie neosnovani.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1898/22 (O.V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio