Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2746/22 (M. D.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2746/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2746/22, rješavajući apelaciju Mirele Dugonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirela Dugonjić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 095639 22 Kž 2 od 20. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirela Dugonjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnijela je 18. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 095639 22 Kž 2 od 20. aprila 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Kantonalno tužilaštvo u Travniku je podiglo optužnicu protiv apelantice i S. K. zbog krivičnih djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i ovjere neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 2. KZFBiH, u vezi sa čl. 28. i

31. KZFBiH. Na ročištu za izjašnjenje o krivnji S. K. se izjasnila da je kriva i prihvatila prijedlog kantonalnog tužioca za izdavanje kaznenog naloga. Apelantica se izjasnila da nije kriva pa je sud razdvojio postupke. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 3. decembra 2019. godine S. K. je proglašena krivom. Osporeni postupak

3. Presudom Općinskog suda, u ponovnom postupku, apelantica je proglašena krivom zato što je, na način pobliže opisan u izreci, počinila krivična djela navedena u tački 2. ove odluke. Apelantici su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po pet mjeseci za navedena krivična djela, te joj je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a koja se neće izvršiti ako ona za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u ponovljenom postupku, uz saglasnost stranaka i apelanticinog branioca, koristio iskaze svjedoka optužbe i odbrane koji su prethodno ispitani, kao i apelanticin iskaz dat u svojstvu svjedoka. Dalje je ukazao da je pročitao i izvršio uvid u materijalne dokaze optužbe i odbrane te da je ispitao svjedokinju S. K. Sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se izvrši uvid u spis predmeta protiv S. K. i da se taj predmet pripoji konkretnom predmetu jer je postupajući sudija u tom predmetu odbio zahtjev apelanticine odbrane da se izvrši uvid u taj spis. Sud je dalje naveo da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. U vezi s tim, sud je naveo da je utvrdio da je apelantica radi upotrebe nabavila lažnu javnu ispravu – ličnu kartu, s ciljem da je upotrijebi kao pravu, te da je svjedokinja S. K. pristupila na polaganje ispita iz njemačkog jezika umjesto apelantice s navedenom krivotvorenom ličnom kartom. Dalje je naveo da je time pokušala dovesti u zabludu nadležni organ, a sve kako bi apelantica pribavila certifikat o položenom ispitu. Sud je naveo da je uvidom u apelanticinu ličnu kartu i krivotvorenu ličnu kartu utvrdio da su na krivotvorenoj ličnoj karti apelanticini podaci, a slika svjedokinje S. K. Naročito je istakao da je svjedokinja S. K. priznala krivnju za učestvovanje u konkretnoj inkriminaciji, a što se odnosi i na prethodni dogovor koji je imala s apelanticom kada je u pitanju krivotvorenje lične karte i pokušaj njenog korištenja. Sud je zaključio da je apelantica konkretna krivična djela počinila s direktnim umišljajem.

5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanticinog branioca te je prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelanticini navodi da nikada nije ostvarila kontakt sa svjedokinjom S. K. Naime, istakao je da je svjedokinja S. K. detaljno opisala na koji način je stupila u kontakt s apelanticom, te da je izjavila da je ona došla iz Tuzle u Bugojno da polaže navedeni ispit za apelanticu. Dalje je ukazao da apelantica neosnovano insistira na tvrdnji da nije učestvovala u krivotvorenju lične karte jer joj se na teret stavlja da je nabavila radi upotrebe lažnu javnu ispravu, a ne da ju je krivotvorila. Sud je također naveo da apelantica neosnovano tvrdi da je odluka donesena na osnovu stava Kantonalnog suda u drugom predmetu (optužena B. Č.) u kojem je utvrđen identičan modus operandi. Naime, obrazložio je da između navedenog i konkretnog predmeta postoji određena poveznica, ali da se ni u kojem slučaju ne može smatrati da je na osnovu odluke iz tog predmeta donesena odluka u konkretnom predmetu. Također, sud je istakao da je apelanticin suprug E. D. pojasnio da je apelantica položila jedan dio ispita i da joj je ostao još jedan dio B1 nivoa znanja, zbog čega se ne mogu prihvatiti tvrdnje da je imala položen B1 nivo znanja njemačkog jezika.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili relevantne propise, te ukazuje na proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza. Naročito ističe da nije dokazano da je apelantica izradila ili dala da se izradi lažna isprava, odnosno da je učinila radnje koje predstavljaju biće krivičnog djela za koje je osuđena. Dalje, tvrdi da nikada nije ostvarila kontakt sa S. K., niti je preko drugih lica tražila da S. K. za nju pristupi polaganju ispita iz njemačkog jezika. U vezi s tim, ukazuje da iz iskaza S. K. slijedi da ona ne poznaje apelanticu i da je nikada nije vidjela. Također, ističe da je već imala položen B1 ispit, zbog čega nije imala interes da ga ponovo polaže. Apelantica tvrdi da je sud odluku donio na osnovu činjenica u drugom predmetu u kojem se radi o drugim licima i drugim dokazima, a koji ima sličnosti s konkretnim predmetom. Osim toga, ukazuje na povredu prava na odbranu jer je njenom braniocu onemogućeno da izvrši uvid i kopiranje dokumenata u predmetu po optužnici protiv S. K. U konačnici, ukazuje na povredu principa in dubio pro reo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelantica, prije svega, smatra da joj je povrijeđeno pravo na odbranu jer je sud odbio njen prijedlog za izvođenje određenog dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, stav 42, i Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine, predstavke br. 51111/07 i 42757/07, stav 504). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud odbio prijedlog da se izvrši uvid u spis predmeta protiv S. K. i da se taj predmet pripoji konkretnom predmetu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je odbio navedeni dokazni prijedlog. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelantica saslušana u svojstvu svjedoka, da su provedeni drugi materijalni dokazi koje je ona predložila, kao i da su ispitani predloženi svjedoci odbrane. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica i ne tvrdi da joj nije bilo omogućeno da pobija dokaze optužbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, odnosno da su ti apelanticini navodi neosnovani.

13. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da su redovni sudovi jasno obrazložili da su se u apelanticinim radnjama ostvarila sva obilježja krivičnih djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. KZFBiH i ovjere neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 2. KZFBiH, u vezi sa čl. 28. i 31. KZFBiH. Naime, redovni sudovi su dali jasne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantica radi upotrebe nabavila lažnu javnu ispravu (ličnu kartu), s ciljem da je upotrijebi kao pravu. Dalje su obrazložili da je svjedokinja S. K. pristupila na polaganje ispita umjesto apelantice s krivotvorenom ličnom kartom, čime je pokušala dovesti u zabludu nadležni organ, a kako bi apelantica pribavila certifikat o položenom ispitu. Redovni sudovi su, nasuprot apelanticinim navodima, jasno obrazložili da je navedenim radnjama apelantica ostvarila obilježja krivičnih djela koja su joj stavljena na teret. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zbog čega su neosnovani, odnosno zbog čega se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi, koje ponavlja i u apelaciji, a kojima ukazuje da nikada nije ostvarila kontakt sa svjedokinjom S. K., da je imala položen B1 nivo znanja njemačkog jezika, kao i da je odluka o konkretnom predmetu donesena na osnovu odluke iz drugog predmeta (vidi činjenični dio ove odluke). Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

14. U odnosu na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze (iskaze svjedoka, apelanticin iskaz i materijalnu dokumentaciju), pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelanticinoj krivici. Ustavni sud, također, zapaža da su identični apelanticini navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene izvedenih dokaza izveli zaključak da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret, na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2746/22 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio