Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/22 (V. D.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-427/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-427/22, rješavajući apelaciju Vinka Dujaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Dujaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 182612 21 Gž 2 od 27. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Dujak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 3. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 182612 21 Gž 2 od 27. decembra 2021. godine.

2. B. Lj. i Dž. Lj. (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 9. marta 2020. godine podnijeli tužbu protiv apelanta radi isplate duga.

3. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, postupajući u ponovnom postupku, donio presudu broj 43 0 Mal 182612 21 Mal 2 od 25. oktobra 2021. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude, sud je naveo da tužitelji kao advokati potražuju isplatu neisplaćenog duga za zastupanje apelanta u postupcima pred redovnim sudovima u vezi sa naplatom potraživanja iz radnog odnosa. Sud je obrazložio da među strankama nije sporno da su na osnovu ovlaštenja iz punomoći od 16. jula 2005. godine, 11. juna 2008. godine i 22. decembra 2010. godine tužitelji zastupali apelanta u parničnom, izvršnom i apelacionom postupku. Dalje, presudom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) od 7. februara 2019. godine, u predmetu Dujak i drugi protiv BiH, naloženo je BiH da u određenom roku osigura sredstva i isplati određene iznose na ime neizvršenih domaćih odluka za sve podnosioce predstavki, uključujući i apelanta. Također, nesporno je utvrđeno da je Općinski sud dopisom od 26. novembra 2019. godine obavijestio tužitelje da im je apelant otkazao punomoć za zastupanje, uz zahtjev da se zaplijenjeni iznos potraživanja prenese na njegov račun.

4. Općinski sud je utvrdio da apelant sa tužiteljima nije zaključio nikakav pismeni ugovor, kojim je ugovoren način plaćanja i visina nagrade za rad tužitelja. U vezi s tim, sud je istakao da su apelant i tužitelji zaključili ugovor o nalogu, te je ukazao na odredbe čl. 749. i 762. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da nije zaključen pismeni ugovor o visini naknade za rad koji su tužitelji obavili za apelanta, sud je zaključio da takav ugovor o nalogu ne proizvodi pravno dejstvo. Pri tome, sud je istakao da je bez uticaja na odluku tvrdnja tužitelja da su sa apelantom usmeno dogovorili da će plaćanje izvršiti nakon naplate dosuđenog iznosa. Sud je prihvatio apelantov prigovor zastare potraživanja, te je istakao da se rok zastare računa od dana poduzimanja svake pojedinačne radnje od strane tužitelja, a ne od dana kada je apelant naplatio potraživanja. Budući da se radi o potraživanjima za koja zakonom nije propisan rok zastare, sud je zaključio da su tužitelji posljednju radnju za apelanta poduzeli 2010. godine, te je primjenom odredbi čl. 371. i 369. ZOO odbio tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 182612 21 Gž 2 od 27. decembra 2021. godine djelomično je uvažena žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda na način da je apelant obavezan da tužiteljima isplati niži novčani iznos od onoga kojeg su tužitelji zahtijevali postavljenim tužbenim zahtjevom i da im naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je istakao da je u postupku bilo sporno kada su troškovi zastupanja dospjeli na naplatu. U vezi s tim, ukazao je na odredbe čl. 749. i 762. ZOO i sudsku praksu prema kojoj potraživanje advokata za pružene usluge zastupanja zastarjevaju u općem zastarnom roku od pet godina, ukoliko nije drugačije dogovoreno. Dalje, Kantonalni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da kod nepostojanja posebnog ugovora o načinu plaćanja advokatskih usluga, zastara potraživanja za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je radnja obavljena. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud propustio cijeniti činjenicu da su tužitelji sa apelantom usmeno dogovorili plaćanje troškova nakon isplate utvrđenog novčanog potraživanja iz radnog odnosa u postupku izvršenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su tužitelji, nakon otkaza punomoći, stekli pravo zahtijevati cijelo potraživanje za zastupanje, u smislu odredbi čl. 762. i 766. ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju je zastara potraživanja tužitelja počela teći 26. novembra 2019. godine, nakon otkaza punomoći. Budući da su tužitelji 9. marta 2020. godine podnijeli tužbu radi naplate potraživanja, proizlazi da u konkretnom postupku nije protekao zastarni rok od pet godina. Kantonalni sud je zaključio da tužiteljima, kao advokatima koji su apelanta zastupali u postupcima, pripada nagrada u dosuđenom iznosu u skladu sa odredbama Advokatske tarife.

6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Ističe da je pravilna prvostepena presuda, odnosno da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO prilikom donošenja svoje odluke. Pored toga, smatra da je Kantonalni sud „napustio svoju praksu“ i odlučio drugačije u njegovom predmetu u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, te je ukazao na dva predmeta u kojima su sudovi zaključili da je nastupila zastara potraživanja. S obzirom na to, apelant je istakao da mu je povrijeđen princip pravne sigurnosti. Također, ističe da tužiteljima nije bila potrebna stručna pravna pomoć u postupku, te da dosuđeni troškovi tužiteljima nisu bili nužni i uticali su na njegovu imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP-a, preinačio prvostepenu odluku. Pri tome, Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda o tome da je nastupila zastara potraživanja tužitelja (vidi, tačka 5. ove odluke).

11. U odnosu na apelantove navode da mu je u postupku povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na drugačije odlučenje redovnih sudova u identičnim situacijama. Međutim, iz dostavljenih odgovora na apelaciju proizlazi da je u predmetima na koje je apelant ukazao, nakon što je Vrhovni sud usvojio revizije i predmete vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak, donesene nove odluke Kantonalnog suda kojima je odlučeno kao u apelantovom slučaju. Dakle, suprotno apelantovoj tvrdnji, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije odlučio drugačije i nije odstupio od svoje prakse u identičnim predmetima, odnosno proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da je prekršen princip pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/22 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio