Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-914/22 (M. K. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Ništavost
- Testament
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-914/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
914/22, rješavajući apelaciju Miladina Karalića i Snežane Karalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Miladin Karalić i Snežana Karalić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130487 21 Rev 2 od 2. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Karalić i Snežana Karalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora, koje zastupa Mićo Kreća, advokat iz Prijedora, podnijeli su 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 130487 21 Rev 2 od 2. novembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 130487 21 Gž 2 od 4. juna 2021. godine i Presude Osnovnog suda Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 130487 19 P 2 od 19. oktobra 2020. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 130487 19 P 2 od 19. oktobra 2020. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. Apelanti su, naime, tražili da se utvrdi da je testamentom pokojnog Radenka Karalića, oca apelanata (u daljnjem tekstu: testator), povrijeđen njihov nužni nasljedni dio i da se smanje testamentarna raspolaganja taksativno navedenom imovinom testatora. Redovni sudovi su naveli da je utvrđeno da je testator 6. novembra 2006. godine kod advokata i pred svjedocima sačinio pismeni svojeručni testament kojim je svu svoju imovinu ostavio svojoj kćerki Slađani Protić (sestra apelanata, u daljnjem tekstu: tužena), dok je apelante u potpunosti isključio iz nasljedstva. Nakon testatorove smrti 2007. godine u Italiji, pokrenut je ostavinski postupak u kojem je tužena priložila navedeni testament. Apelanti su testament osporili, te je ostavinski postupak prekinut i apelanti upućeni na parnicu. U pravosnažno okončanom postupku odbijen je zahtjev apelanata za proglašavanje testamenta ništavim.
3. Navedeno je da je utvrđeno da apelanti nisu bili u kontaktu s testatorom od 2002. godine pa da njegove smrti. Utvrđeno je da je testator do bolesti redovno dolazio u mjesto stanovanja apelanata i obilazio kuću svojih roditelja. Utvrđeno je i da se apelanti nisu brinuli o njemu, pa ni kada je obolio od karcinoma, kao i da su mu i prijetili, ružno pričali o njemu i fizički ga napadali. Utvrđeno je da apelanti nisu prisustvovali testatorovoj sahrani, niti su snosili troškove sahrane. U vezi s tim, navedeno je da je članom 10. stav 2. Zakona o nasljeđivanju propisano da nasljednici nasljeđuju ostavioca u jednakim dijelovima. Članom 30. stav 1. i članom 31. stav 1. istog zakona propisano je da nužni nasljednici, u koje spadaju, između ostalih, djeca ostavioca, imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati i koji se naziva nužni nasljedni dio. Osim toga, navedeno je da je čl. 45. i 46. istog zakona, između ostalog, propisano da ostavilac može isključiti iz nasljeđa nasljednika koji ima pravo na nužni nasljedni dio ako se povredom zakonske i moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu. Isključenje nužnog nasljednika mora biti izraženo tako da ne postoji sumnja i da razlozi za isključenje moraju postojati u vrijeme sastavljanja testamenta. U vezi s tim je istaknuto da utvrđene činjenice jasno ukazuju da su se apelanti teže ogriješili prema ostaviocu s obzirom na to da je postojala ne samo njihova moralna obaveza da se brinu i da pomažu testatoru jer im je bio otac već je briga o roditeljima i zakonska obaveza koja proizlazi iz odredbi Porodičnog zakona. S obzirom na to da apelanti nisu imali kontakt s testatorom od 2002. godine do njegove smrti 2007. godine, te da je sporni testament sastavljen 2006. godine, zaključeno je da su razlozi za isključenje postojali u vrijeme sastavljanja testamenta, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Navedeno je i da se apelanti ne mogu pozivati na ništavost testamenta u ovom postupku budući da je predmet tužbenog zahtjeva raspolaganje nužnim nasljednim dijelom.
4. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 130487 21 Gž 2 od 4. juna 2021. godine odbio žalbe i dopunu žalbe apelanata kao neosnovane i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i pravilno primijenio pravo. Navedeno je da se apelanti ne mogu pozivati na nemogućnosti ostvarivanjakontakata s testatorom jer nisu znali njegovu adresu i broj telefona. Okružni sud je naveo da je nesporno da je testator za vrijeme svog boravka u Italiji redovno dolazio u njihovo mjesto stanovanja i obilazio porodičnu kuću svojih roditelja koja je udaljena desetak minuta od kuće apelanata, pa ne postoji izgovor za neuspostavljanje kontakata. Navedeno je i da se apelanti ne mogu pozivati na ništavost testamenta jer je ranijom pravosnažnom presudom utvrđeno da testament nije ništav, kao i da predmet ovog postupka nije bila ništavost testamenta već pitanje nužnog nasljednog dijela.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 130487 21 Rev 2 od 2. novembra 2021. godine odbio reviziju apelanata kao neosnovanu uz obrazloženje da su zaključci i primjena prava u presudama nižestepenih sudova pravilni i zasnovani na relevantnim zakonskim odredbama.
6. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelanti ističu da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. Navode da su prema zakonu imali pravo na nužni nasljedni dio. Ukazuju da je pogrešno utvrđeno da su izbjegavali kontakt s testatorom jer je bilo obrnuto. Naglašavaju da s testatorom nisu mogli kontaktirati jer nisu imali njegov telefonski broj niti su imali novčanih sredstava za svoj život, a kamoli da izdržavaju testatora i da se brinu o njemu jer su bili nezaposleni. Ističu da ih je testator nakon razvoda s njihovom majkom ostavio bez ikakvih primanja i da su preživljavali zahvaljujući pomoći komšija. Smatraju da je tužena morala dokazati da su postojali uslovi za isključenje apelanata iz nasljeđa, ali da ona to nije dokazala. Stoga je testament u konkretnom slučaju nesporno bio ništav.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na ww.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili/ relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na ww.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno obrazložio, a Okružni sud i Vrhovni sud potvrdili to obrazloženje, zašto su postojali uslovi za isključenje apelanata iz testatorovog nasljeđa, a apelanti takva obrazloženja ničim nisu doveli u pitanje (vidi tačku 3. ove odluke). Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su sudovi obrazložili i to da se apelanti ne mogu pozivati na ništavost testamenta s obzirom na to da je pravosnažnom sudskom presudom utvrđeno da testament nije ništav, kao i zato što predmet konkretnog postupka nije bilo pitanje ništavosti testamenta već raspolaganje nužnim nasljednim dijelom (vidi tačku 3. ove odluke). Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti te navode zasnivaju na istim tvrdnjama na kojima su zasnivali i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozivali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman