Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-916/22 (D. Š. U.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-916/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
916/22, rješavajući apelaciju Danijele Škondrić Uletilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danijela Škondrić Uletilović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž 2 od 22. septembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koje je podnijela Danijela Škondrić Uletilović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž od 29. avgusta 2019. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Danijela Škondrić Uletilović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Mišo Pašić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 Rs 046212 21 Rev od 3. februara 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž 2 od 22. septembra 2021. godine, Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 Rs 046212 19 Rs 2 od 27. novembra 2020. godine te Rješenja Okružnog suda broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž od 29. avgusta 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4091/21 od 9. februara 2022. godine, odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv Presude Okružnog suda broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž 2 od 22. septembra 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 3. februara 2022. godine revizija odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Osnovni sud je Presudom broj 75 0 Rs 046212 18 Rs od 19. marta 2019. godine djelimično usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev i poništio ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je 2017. godine apelantkinja zaključila s OŠ „Petar Kočič“ iz Mrkonjić Grada (u daljnjem tekstu: tužena), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plata i uplatu doprinosa odbijen kao neosnovan.
4. Okružni sud je Rješenjem broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž od 29. avgusta 2019. godine usvojio apelantkinjinu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 Rs 046212 19 Rs 2 od 27. novembra 2020. godine odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila: da se poništi i ukine dio ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je zaključila s tuženom 2017. godine koji se odnosi na raspoređivanje na radno mjesto nastavnika engleskog jezika s određenim brojem radnih sati, da se ponište i ukinu rješenja tužene o neposrednom vaspitno-obrazovnom radu s učenicima za školsku 2017/2018. godinu, da se tužena obaveže da apelantkinji isplati razlike plate za precizirane periode i uplati doprinose za PIO za iznose te razlike. Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantkinja s tuženom 2011. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu nastavnika engleskog jezika s punim fondom časova. Kako je s vremenom došlo do smanjenja fonda časova, apelantkinja i tužena su zaključile novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme 13. novembra 2017. godine s utvrđenim novim fondom časova. Shodno tome joj je smanjena i plata počevši od 1. septembra 2017. godine. Tužena je nakon toga apelantkinji dostavila ugovor o radu koji je ispravljen u dijelu u kojem je navedeno od kada taj ugovor važi, tako da je umjesto 1. septembra 2017. godine upisano da ugovor važi od početka školske 2017/2018. godine. Utvrđeno je i da apelantkinja nije podnosila nikakav prigovor školskom odboru, nastavničkom vijeću ili direktoru. Utvrđeno je takođe da se apelantkinja obratila prosvjetnoj inspekciji, ali da inspekcija nije utvrdila nepravilnosti i da je konstatovala da apelantkinja nije tražila zaštitu svojih prava od poslodavca. Osim toga, utvrđeno je i da je tužena ponudila apelantkinji da radi i u drugoj školi kako bi napunila fond časova, čime bi joj i plata bila uvećana, ali da je apelantkinja to odbila. Utvrđeno je i da je apelantkinji rješenjem nadležne institucije utvrđena invalidnost u procentu od 80%, ali da je prema tom rješenju apelantkinja sposobna da obavlja poslove nastavnika.
6. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je, između ostalih, članom 52. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture RS jasno propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa ima pravo da u roku od 30 dana od saznanja za povredu, a najkasnije tri mjeseca od dana saznanja, poslodavcu podnese zahtjev za osiguranje tog prava. Navedeno je i da je isto to predviđeno članom 200. Zakona o radu. Navedeno je da je članom 56. Pravilnika o školi odnosno predškolskoj ustanovi propisano da usljed promjene u nastavnom planu, smanjenja broja učenika odnosno odjeljenja ili promjene statusa škole, može, između ostalog, doći do smanjenja broja nastavnika ili do umanjenja procenta radnog vremena – norme (fonda časova). Dalje, navedeno je da je članom 201. stav 4. Zakona o radu propisan rok za podnošenje tužbe od šest mjeseci od dana saznanja za povredu ili učinjene povrede. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je neosporno da se apelantkinja saglasila s novim rješenjem, da je to rješenje doneseno u skladu s navedenim propisima, da apelantkinja nije imala primjedbi na njega, kao i da je odbila da dopuni fond časova radom u drugoj školi, čime je mogla izdejstvovati veću platu. Osim toga, navedeno je da je apelantkinja novi ugovor potpisala tek u novembru 2017. godine jer je u vrijeme kada je ugovor sačinjen (početak školske godine) bila na bolovanju. Zbog tih razloga redovni sudovi su zaključili da je apelantkinjina tužba u dijelu koji se odnosi na zahtjev za poništenje i ukidanje ugovora u radu u dijelu u kojem su joj utvrđeni fond časova i visina plate neosnovana. Osim toga, navedeno je da je apelantkinja rješenja o neposrednom vaspitno-obrazovnom radu s učenicima za školsku 2017/2018. primila 13. novembra 2017. godine, a osporila ih je u tužbi tek 4. novembra 2019. godine, dakle nakon proteka roka od šest mjeseci iz člana 201. stav 4. Zakona o radu, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev neblagovremen.
7. Presudom Okružnog suda broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž 2 od 22. septembra 2021. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda uz obrazloženje da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio pravo i za to dao adekvatne i jasne razloge.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 Rs 046212 21 Rev od 3. februara 2022. godine odbačena je apelantkinjina revizija zbog neispunjavanja uslova iz člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a odnosno nepostojanja imovinskog cenzusa, kao ni obrazloženog prijedloga zašto bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za buduće rješavanje takvih predmeta.
9. Apelantkinja se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantkinja ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Navodi da je proizvoljno rješenje Okružnog suda od 19. avgusta 2019. godine jer ona žalbom nije tražila ukidanje cjelokupne prvostepene presude, već samo dijela, te da nezakonitost tog rješenja neposredno utiče i na nezakonitost presuda donesenih u ponovnom postupku koje osporava apelacijom. Navodi i da je sporni ugovor o radu iz 2017. godine nezakonit jer djeluje retroaktivno, a što redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Apelantkinja smatra da je proizvoljan i zaključak redovnih sudova da se saglasila sa svim osporenim aktima jer nije imala prigovor na njih. Navodi da je neosporno da je podnošenjem tužbe pokazala da se ne saglašava sa smanjenjem norme i da nije bila u obavezi da se prethodno obraća poslodavcu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (3) tačka c) stav i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost – protek roka
13. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava Rješenje Okružnog suda broj 75 0 Rs 046212 19 Rsž od 29. avgusta 2019. godine. Ustavni sud zapaža i da je apelantkinja prvi put osporila navedeno rješenje u apelaciji broj AP-4093/21. Navedeno rješenje apelantkinja je primila u oktobru 2019. godine, a apelaciju broj AP-4093/21 podnijela je 1. decembra 2021. godine, dakle više od dvije godine nakon prijema osporenog rješenja. Budući da je u odnosu na to rješenje apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na to rješenje apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila osporeno rješenje.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost – prima facie
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantkinjinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto sporni ugovor o radu nije nezakonit i apelantkinjina tužba je u tom dijelu neosnovana (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). Naime, neosporno je da je relevantnim propisima na koje su se redovni sudovi pozvali propisana mogućnost smanjenja norme odnosno fonda časova nastavnicima, pa je tako tužena imala osnov za donošenje spornog rješenja. Takođe, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi utvrdili da je tužena ponudila apelantkinji da radom u drugoj školi nadopuni fond časova, što bi joj omogućilo i veću platu, ali da je apelantkinja to odbila. Ustavni sud smatra da se posljedice koje su proistekle iz takvog apelantkinjinog postupka ne mogu staviti na teret tuženoj. Osim toga, takvo utvrđenje redovnih sudova se ne može ocijeniti kao proizvoljna primjena prava s obzirom na to da je prosvjetnim radnicima data mogućnost nadopune fonda časova na taj način (rad u više škola), što je, inače, uobičajeno u osnovnim i srednjim školama u BiH. Pored toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u pogledu vremena zaključenja spornog ugovora o radu i vremena početka njegovog trajanja dali argumentovan zaključak koji se ne može smatrati proizvoljnim (vidi tačku 6. ove odluke). Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Takođe, apelantkinja ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantkinjinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman