Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-664/22 (E. B.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nadležnost suda
- Disciplinski postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-664/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-664/22, rješavajući apelaciju Edina Bajrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Bajrovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 096034 21 Gž od 24. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Bajrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Amir Kurbegović, advokat iz Bihaća, podnio je 21. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Mal 096034 21 Gž od 24. novembra 2021. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantov punomoćnik je 22. februara 2024. godine dostavio ispravku apelacije i ispravku prvostepene presude u pogledu apelantovog prezimena.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnje tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Mal 096034 18 Mal od 2. jula 2021. godine, koja je u pogledu apelantovog prezimena ispravljena rješenjem od 21. novembra 2022. godine, naloženo je Fudbalskom savezu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime naknade materijalne štete isplati apelantu iznos od 789,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantu, kao treneru preciziranog fudbalskog kluba, odlukom tuženog izrečena disciplinska sankcija isključenja iz fudbalske organizacije i novčana kazna, te je obavezan platiti troškova postupka. Dalje je navedeno da je, nakon žalbenog postupka i vraćanja predmeta na ponovni postupak, odlukom disciplinske komisije tuženog od 11. septembra 2017. godine obustavljen disciplinski postupak protiv apelanta, apelant oslobođen plaćanja troškova postupka i određeno da će tuženi snositi troškove postupka. Istaknuto je da je apelant pozvao tuženog da mu isplati troškove postupka, ali da tuženi nije odgovorio na navedeni poziv. Općinski sud je zaključio da je apelant imao pravni interes za podnošenje tužbe i da je osnovan njegov zahtjev za naknadu materijalne štete koju je imao u disciplinskom postupku. Stoga je usvojio njegov tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 154, 155, članom 172. stav 1. i članom 185. Zakona o obligacionim odnosima i advokatskom tarifom.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Mal 096034 21 Gž od 24. novembra 2021. godine, uvažena je žalba tuženog, ukinuta prvostepena presuda i odbačena apelantova tužba. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je članom 94. stav 3. Disciplinskog pravilnika Fudbalskog saveza BiH propisano da se protiv prvostepenih disciplinskih odluka disciplinskih organa kantonalnog saveza podnosi žalba drugostepenom organu određenom statutom kantonalnog ili područnog saveza. Dalje je naveo da je u odluci disciplinske komisije tuženog od 11. septembra 2017. godine navedeno da će tuženi snositi troškove postupka, ali ne u kojem iznosu, roku i kome, niti su dati razlozi za odluku o troškovima postupka. Istaknuto je da apelant nije podnosio žalbu protiv navedene odluke. Kantonalni sud je dalje ukazao da je članom 65. Statuta tuženog propisano da članovi saveza i njegovi igrači, službenici, klubovi, agenti za utakmice i igrače, službena lica tuženog, neće svoje sporove podnositi redovnim sudovima, osim ako to nije konkretno predviđeno Statutom i FIFA-inim propisima, odnosno da će svako neslaganje podnositi na nadležnost FIFA-i, UEFA-i, Fudbalskom savezu BiH, Fudbalskom savezu FBiH i tuženom. Dalje je ukazano da je stavom 2. člana 65. Statuta tuženog predviđena nadležnost tuženog u internim sporovima, tj. sporovima između stranaka koje pripadaju tuženom. Stoga je Kantonalni sud zaključio da tuženi osnovano ukazuje da ne postoji sudska nadležnost za odlučivanje o sporovima članova tuženog i njegovih igrača, službenika, klubova, agenta za utakmice i igrača, službenih lica tuženog, pa ni o zahtjevu za naknadu troškova. Istaknuto je da su za odlučivanje nadležni organi iz člana 65. Statuta tuženog.
5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da su mu prekršena prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koja se odnose na jednakost svih lica pred zakonom bez diskriminacije, odnosno jednaka zakonska zaštita i pravo na pravičan postupka i pristup sudu. Apelant navodi da mu je nanesena materijalna šteta troškovima disciplinskog postupka i da ih nije mogao naplatiti u sudskom izvršnom postupku. Ističe da sportske organizacije nemaju javna ovlaštenja, pa njihovi akti nemaju karakter upravnih akata. Također ističe da nije mogao svoja prava ostvariti na drugi način, osim putem redovnog suda, o čemu su svoje stavove zauzeli i drugi sudovi. Smatra da Kantonalni sud krši njegovo pravo na pristup sudu, te se poziva na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Lovrić protiv Hrvatske.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
8. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo na „rješavanje” spora od strane suda. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). Pristup sudu ne treba nužno tumačiti kao pristup klasičnom tipu suda ustanovljenim zakonom, koji je integrisan u standardni pravosudni mehanizam; dakle, „sud“ može biti tijelo uspostavljeno u svrhu odlučivanja o ograničenom broju specifičnih predmeta, pod uvjetom da uvijek pruža odgovarajuće garancije. Prema tome, članom 6. se ne onemogućava uspostavljanje arbitražnih sudova kako bi se riješili neki novčani sporovi između pojedinaca (vidi, Evropski sud, Ali Riza i drugi protiv Turske, presuda od 28. januara 2020. godine, predstavke br. 30226/10 i 4 drugih, tačka 173). Evropski sud je također ukazao da se mora napraviti razlika između dobrovoljne arbitraže i obavezne arbitraže. Ako je arbitraža obavezna, u smislu da je obavezna po zakonu, stranke nemaju drugog izbora osim pokrenuti spor pred arbitražnim sudom, koji mora pružiti garancije u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije (ibid , tačka 174).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da u predmetu ne postoji sudska nadležnost za odlučivanje i da su za odlučivanje nadležni organi iz člana 65. Statuta tuženog. Apelant ne tvrdi da bi obraćanje preciziranim organima iz članu 65. Statuta tuženog bio neefikasan pravni lijek ili da mu u tim organima ne bi bilo omogućeno pravo na pravično suđenje u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Dovodeći navedeno u vezu sa stavovima Evropskog suda iz prethodne tačke odluke, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. U pogledu apelantovog pozivanja na presudu Evropskog suda Lovrić protiv Hrvatske, Ustavni sud smatra da se radi o predmetu drugačijeg činjeničnog i pravnog stanja. Naime, u tom predmetu se radilo o uskraćivanju pristupa sudu licu koje je isključeno iz lovačkog udruženja, u situaciji kada je bilo teško raspoznati je li to bio rezultat nepreciznog ili nepotpunog zakonskog propisa, njegovog tumačenja od strane domaćih sudova ili oboje (vidi Evropski sud, Lovrić protiv Hrvatske, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 38458/15, tačka 73). Međutim, u konkretnom predmetu, relevantnim propisima je jasno propisana nadležnost drugih organa za rješavanje sporova, kojima se apelant nije obratio.
10. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, Ustavni sud smatra bespredmetnim posebno ispitivati apelantove navode o kršenje prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kojim su, suštinski, zagarantirana ista prava kao i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, a ti navodi su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman