Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-352/22 (B.M.)
Odluka donesena 27. 02. 2025.
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-352/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. februara 2025. godine, u predmetu broj AP-352/22,rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. M. podnesena protiv rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001107 21 od 26. novembra 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) broj T12 0 KTPR 0001107 21 od 26. novembra 2021. godine.
2. Naredbom Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) od 16. avgusta 2021. godine obustavljena je istraga protiv B. D. i A. P. (u daljnjem tekstu: osumnjičeni) zbog sumnje da su u periodu od marta 2017. godine do kraja avgusta 2020. godine u više navrata ozbiljnim prijetnjama ugrozili sigurnost apelanta i njegove porodice, a u vezi neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Zbog toga je zaključeno da djelo koje su osumnjičeni učinili nije krivično djelo ugrožavanja sigurnost iz člana 150. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je krivičnu prijavu protiv osumnjičenih podnio apelant i da iz njegovih navoda proizlazi da su mu osumnjičeni preciziranih datuma upućivali razne psovke, vulgarne i neprimjerene riječi, kao i uvrede. Međutim, zaključeno je da takve uvrede ne mogu imati karakter ozbiljne i kvalifikovane prijetnje za život i tjelesni integritet, što je nužno za postojanje navedenog krivičnog djela. S druge strane je navedeno da je odgovornost za štetu zbog nanesene uvrede u Republici Srpskoj propisana odredbama Zakona o obligacionim odnosima, te se ostvaruje u parničnom postupku. Konačno je navedeno da se u radnjama dva nepoznata počinioca stiču obilježja krivičnog djela oštećenja i oduzimanja tuđe stvari iz člana 240. stav (1) KZRS, kao i krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 150. stav (1) KZRS koje je izvršeno preciziranog datuma. U vezi s tim je navedeno da će Okružno tužilaštvo nastaviti rad na identifikovanju počinilaca, nakon čega će biti moguće utvrditi i eventualne radnje i odgovornost osumnjičenog D. B. u pogledu izvršenja tog krivičnog djela.
3. Rješenjem Glavnog okružnog javnog tužioca Okružnog tužilaštva od 11. oktobra 2021. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Glavnog okružnog tužioca) odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba podnesena protiv naredbe o obustavljanju istrage. U obrazloženju tog rješenja su u suštini ponovljeni argumenti izneseni u naredbi o obustavljanju istrage.
4. Rješenjem Republičkog tužilaštva broj T12 0 KTPR 0001107 21 od 26. novembra 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja Glavnog okružnog tužioca. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupajući tužilac, obustavljajući istragu protiv osumnjičenih, zasnovao svoj stav na pravilno utvrđenim činjenicama da prijavljene radnje ne sadrže elemente bića krivičnog djela ugrožavanja javne sigurnosti. Stoga je zaključeno da je rješenje Glavnog okružnog tužioca pravilno i na zakonu zasnovano.
5. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.d), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Također ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi da osporena odluka nema nikakvo logično, razumno i pravno objašnjenje, te da predstavlja „pravni nonsens“. Smatra da je tužilaštvo svojim nečinjenjem ohrabrilo nečasne ljude da krše ljudska prava i osnovne slobode. Pri tome navodi da su napadi osumnjičenih na njega sadržavali vrijeđanje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, jer je apelant Jevrej. U vezi s tim ističe da je na to svo vrijeme ukazivao tužilaštvu, ali da su tužioci pokazali pristrasnost zbog njegovog porijekla. Također traži da mu Ustavni sud dodijeli naknadu nematerijalne štete koja mu je prouzrokovana nezakonitim i diskriminatornim postupanjem tužioca.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog obustavljanja istrage protiv osumnjičenih, Ustavni sud zapaža da se u tom postupku odlučivalo o osnovanosti „krivične optužbe“ protiv trećih lica, u kojem se apelant pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije na koji se apelant pozvao, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje istrage i eventualni krivični postupak protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3270/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 47., dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Isto tako, Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem je donesena osporena odluka tužilaštva nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost, pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao i pravu na imovinu. Zbog toga Ustavni sud smatra da su i ovi navodi o kršenju čl. II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je tužilaštvo eksplicitno obrazložilo da se naknada štete zbog nanesene uvrede utvrđuje u parničnom postupku iz čega proizilazi da bi se u tom postupku odlučivalo u pravima garantiranim odredbama člana 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Kada su u pitanju apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju u svom radu podržava i Ustavni sud, član 14. Evropske konvencije nadopunjuje ostale materijalne odredbe Evropske konvencije i protokola uz nju. Navedeni član nema neovisno postojanje, budući da njegov učinak dolazi u obzir isključivo u odnosu na „uživanje prava i sloboda“ zaštićenih tim odredbama. Iako primjena člana 14. Evropske konvencije ne pretpostavlja kršenje tih odredaba - i u toj je mjeri taj član autonoman - ne može biti mjesta za njegovu primjenu osim ako činjenice predmeta ne potpadaju u područje jednog ili više prava i sloboda zajamčenih Evropskom konvencijom (vidi između ostalih, Evropski sud, Kecman protiv Srbije, odluka o dopustivosti od 5. februara 2013. godine, predstavka broj 10968/04, tačka 43. sa daljnjim referencama). Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iz prethodne dvije tačke ove odluke u pogledu kompatibilnosti ostalih apelantovih navoda sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o diskriminaciji također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelant u svakom slučaju imao na raspolaganju druga pravna sredstva izvan krivičnog postupka za zaštitu svojih prava kada su u pitanju tvrdnje o uvredama koje su mu upućivali osumnjičeni. Na to je, između ostalog, ukazano i u naredbi o obustavljanju istrage (vidi, tačka 2. ove odluke). S druge strane, kada su u pitanju apelantove tvrdnje da su nadležna tužilaštva u ovoj pravnoj stvari postupala diskriminatorno prema njemu zbog njegovog „etničko-vjerskog“ porijekla, Ustavni sud ukazuje da je i u tom smislu apelantu imao pravo na zaštitu svojih prava u svjetlu relevantnih odredbi Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“, br. 59/09 i 66/16).
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantu ne pripada ni pravo na naknadu nematerijalne štete.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić