Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3411/23 (D. G.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3411/23
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3411/23, rješavajući apelaciju Dragana Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Gajića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041197 23 Kv 24 od 24. maja 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Gajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Lejla Babić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 041197 23 Kv 24 od 24. maja 2023. godine i S1 2 K 041197 Krn 64 od 18. maja 2023. godine. Apelant je 11. oktobra 2023. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 15. augusta 2023. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 23. i 29. augusta 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 30. augusta 2023. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 7. septembra 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 26. januara 2024. godine od Suda BiH i Tužilaštva BiH zatraženo je da dostave odgovore na dopunu apelacije.
5. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 2. i 8. februara 2024. godine dostavili odgovore na dopunu apelacije, koje je 9. februara 2024. godine Ustavni sud dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 16. februara 2024. godine dostavio svoje izjašnjenje na odgovore na dopunu apelacije.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041197 Krn 64 od 18. maja 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) prihvaćen je prijedlog Tužilaštva BiH i apelantu određen pritvor koji može trajati najduže mjesec dana, odnosno do 16. juna 2023. godine ili do nove odluke Suda BiH. Pritvor je apelantu određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav (2) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav (1) navedenog zakona, a zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav (1) tač. a), b) i
c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
8. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, navedeno je da postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju Tužilaštva BiH da apelant i drugi osumnjičeni duži period, od 2019. godine, djeluju kao organizirana grupa i da vrše krivična djela na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i drugih zemalja Evropske unije. Dalje je navedeno da je analizom dostavljenog materijala utvrđeno da je riječ o grupi koja ima razvijenu hijerarhijsku strukturu na čijem čelu se nalazi D. Đ., kao i da je svaki član organizirane grupe, uključujući i apelanta, imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u međunarodnom prijevozu opojne droge. Postojanje osnovane sumnje da je apelant postupao na navedeni način, Sud BiH je utvrdio analizom sadržaja ostvarenih komunikacija putem SKY aplikacije s drugim saosumnjičenima. Zbog toga je zaključeno da je, u fazi postupka dok još istraga nije okončana, ispunjen prvi i opći uvjet za određivanje pritvora apelantu.
9. U odnosu na posebni pritvorski razlog opasnosti od bjekstva, Sud BiH je cijenio da apelant posjeduje državljanstvo Crne Gore i da s Bosnom i Hercegovinom nema stvarnih ni porodičnih veza, niti stalno mjesto boravišta i imovine. Također je cijenjeno i da je apelantova supruga nastanjena na području Hrvatske. Stoga je zaključeno da su to sve okolnosti koje dodatno motiviraju apelanta na bjekstvo, odnosno olakšavaju njegov bijeg iz Bosne i Hercegovine. Pri tome je navedeno da apelantovi navodi da će prijaviti stanovanje kod dugogodišnjeg prijatelja u Sarajevu, u ovom procesnom momentu nisu dovoljna garancija da apelant neće pobjeći i postati nedostupan organima gonjenja. Kod procjene navedene opasnosti posebno je cijenjena činjenica da se apelant već nalazio u bjekstvu kako bi izbjegao krivične postupke za koje je znao da se vode protiv njega, koristeći više lažnih identiteta, te izrađivao lažne dokumente. Kao značajna okolnost prihvaćeno je i postojanje nesporno utvrđenih međunarodnih kontakata osumnjičenih uspostavljenih činjenjem krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči. Također, Sud BiH uzeo je u obzir i težinu inkriminacija za koje se osumnjičeni terete, te snagu dokaza koji potkrepljuju prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora po ovom pravnom osnovu.
10. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga − postojanja koluzione opasnosti, Sud BiH je prije svega cijenio činjenicu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim apelanta učestvovala i druga zasada neidentificirana lica grupe koju je organizirao D. Đ. na preciziranim teritorijama. U vezi s tim, navedeno je da se ta neidentificirana lica nalaze na slobodi i njihov identitet je poznat apelantu, koji bi boravkom na slobodi zasigurno mogao s njima stupiti u kontakt s ciljem usklađivanja iskaza i ometanja toka istrage, te onemogućavanja identificiranja i lociranja ostalih članova grupe, kao i uništenja ili sakrivanja dokaza i tragova važnih za krivični postupak. U prilog tome je navedeno da je iz sadržaja komunikacija vidljivo da je, nakon hapšenja jednog od pripadnika grupe – N. J., apelant tražio od pripadnika grupe da „sprži“, odnosno izbriše sve podatke „kripte“ koje je koristio uhapšeni J. Pri tome je navedeno da je Tužilaštvo BiH u prijedlogu detaljno opisalo koje je radnje i aktivnosti preduzelo na prikupljanju dokaza, kao i koje radnje tek predstoje, a koje se nisu mogle okončati s obzirom na obimnost i kompleksnost istrage. Zbog toga je zaključeno da se uspješna realizacija istražnih radnji može jedino osigurati zadržavanjem apelanta u pritvoru i po ovom pritvorskom osnovu.
11. Kada je riječ o postojanju posebnog pritvorskog razloga − iteracijske opasnosti, Sud BiH je naveo da je imao u vidu prirodu i način izvršenja krivičnopravnih radnji, te njihovu brojnost (ukupno 20) zbog kojih se protiv apelanta vodi istraga. Zaključeno je da postoji opasnost da bi apelant boravkom na slobodi mogao nastaviti s vršenjem krivičnopravnih radnji u okviru svojih zaduženja unutar organizirane grupe, posebno imajući u vidu iskazanu upornost koja se ogleda u činjenici da pripadnici grupe svoje aktivnosti nisu obustavili. U prilog tome je navedeno da apelanta u preduzimanju navedenih aktivnosti nije spriječilo ni stupanje na izdržavanje kazne zatvora (po ranijoj presudi Suda BiH), imajući u vidu pri tome postojanje dobro razvijene mreže saradnika i već „uhodani“ izuzetno lukrativni posao koji ne trpi prekide. Također, Sud BiH cijenio je i da je apelant osuđivano lice i specijalni povratnik, odnosno da je sklon vršenju zakonom zabranjenih radnji.
12. Konačno, Sud BiH je, po službenoj dužnosti i na prijedlog apelantove odbrane, razmotrio mogućnost primjene blažih mjera, ali je zaključeno da nijedna od njih u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja ne bi bila svrsishodna s obzirom na sve naprijed navedeno u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga.
13. Rješenjem Suda BiH S1 2 K 041197 23 Kv 24 od 24. maja 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju je navedeno da su sve činjenice i okolnosti u odnosu na postojanje osnovane sumnje jasno i argumentirano opisane i obrazložene u prvostepenom rješenju i da one u ranoj fazi istrage zadovoljavaju stepen prvog općeg uvjeta za određivanje pritvora. Pri tome je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da se postojanje osnovane sumnje odnosi i na period kada se apelant nalazio u zatvoru na izdržavanju kazne po ranijoj presudi i u tom periodu nije mogao koristiti SKY aplikaciju. U vezi s tim je navedeno da je Sud BiH u prvostepenom rješenju utvrdio postojanje osnovane sumnje za apelantove krivičnopravne radnje koje datiraju prije njegovog stupanja na izdržavanje kazne zatvora po ranijoj presudi Suda BiH. Pri tome je navedeno da iz dokaza proizlazi da su tokom apelantovog boravka u zatvoru drugi osumnjičeni pokušavali da apelantu skriveno unesu telefon s instaliranom aplikacijom kako bi nastavio daljnju organizaciju i prijevoz opojne droge. Osim toga, navedeno je da se zaključak o postojanju osnovane sumnje ne zasniva samo na rezultatima komunikacija ostvarenih putem sporne aplikacije nego i na dokazima koji se nalaze u sudskom spisu predmeta dostavljenim uz prijedlog za određivanje pritvora.
14. U odnosu na žalbeni prigovor u vezi s posebnim pritvorskim razlozima iz člana 132. stav (1) tač. a), b) i c) ZKPBiH ponovljeni su argumenti iz prvostepenog rješenja. Pri tome je u svjetlu postojanja opasnosti od bjekstva navedeno da činjenica da je apelant predao Sudu BiH važeću ličnu kartu i vozačku dozvolu izdatu od nadležnih organa Crne Gore ne može ishoditi drugačiju odluku suda. U vezi s tim je posebno naglašeno da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant, s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja, koristio lažne identitete i izrađivao lažne dokumente. Stoga je zaključeno da se, suprotno žalbenim navodima, opasnost od bjekstva zasniva na konkretnim i utemeljenim razlozima. Isto tako je navedeno da je u trenutku kada se prikupljaju dokazi nužno očuvati i zaštititi integritet krivičnog postupka na način da se apelantu onemogući svaki kontakt sa saučesnicima i potencijalnim svjedocima, odnosno da se spriječi sakrivanje i uništavanje relevantnih dokaza. Taj cilj se, kako je navedeno, može isključivo ostvariti primjenom mjere pritvora.
15. Kada je riječ o iteracijskoj opasnosti, ukazano je da je u prvostepenom rješenju pravilno cijenjena apelantova ranija osuđivanost, ali da odluka prvostepenog suda nije zasnovana isključivo na toj činjenici već i na drugim preciziranim okolnostima. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, zaključeno da primjena drugih blažih mjera zabrane ne bi bila svrsishodna. Konačno je ukazano i da određivanje blažih mjera u odnosu na druge osumnjičene predstavlja diskrecionu odluku tužioca i nema utjecaja na druge saosumnjičene kada je riječ o odlučivanju o pritvoru. U vezi s tim, navedeno je da je diskreciona odluka tužioca o tome hoće li i u kojem trenutku podnijeti prijedlog za određivanje mjere pritvora, slijedom čega su odbijeni kao neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu.
16. Iz dopune apelacije proizlazi da je u drugom, ranijem krivičnom predmetu Sud BiH 4. septembra 2023. godine donio rješenje kojim se apelantu, kao osuđenom licu, po pravomoćnoj presudi Suda BiH od 14. septembra 2012. godine, ukida mjera zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine iz člana 126. stav (2) ZKPBiH. Navedena mjera je izrečena na osnovu rješenja Suda BiH od 12. februara 2012. godine i produžena rješenjem Suda BiH od 14. septembra 2012. godine. U vezi s tim je navedeno da je 16. decembra 2020. godine apelant primljen u nadležni zavod radi izdržavanja kazne zatvora od tri godine na osnovu pravomoćne presude Suda BiH od 14. septembra 2012. godine. Sud BiH se pozvao na odredbu člana 126.b stav (5) ZKPBiH zaključivši da ne postoji potreba za daljnjim trajanjem mjere zabrane jer je apelant nesporno stupio na izdržavanje kazne zatvora.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant osporava kako postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo tako i postojanje posebnih pritvorskih razloga. U vezi s tim ističe da osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženje. Ističe da je lišen slobode kada mu je isteklo izdržavanje kazne po ranijoj presudi Suda BiH, te da je proizvoljno predložen i određen novi pritvor, jer je njegova svrha već ostvarena apelantovim boravkom na izdržavanju kazne. Zbog toga smatra da se pritvor pretvorio u sankciju, a ne u mjeru osiguranja prisustva radi vođenja krivičnog postupka. Osim toga, apelant ističe da je svim drugim pripadnicima grupe pritvor istekao i da su im nakon toga određene mjere zabrane „koje i danas egzistiraju“. S obzirom na navedeno, apelant je predložio Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporena rješenja i predmet vrati Sudu BiH da po hitnom postupku donese novu odluku kojom će biti pušten na slobodu uz pravičnu naknadu.
18. U dopuni apelacije se navodi da je 7. septembra 2023. godine apelant primio rješenje Suda BiH od 4. septembra 2023. godine (vidi tačku 15. ove odluke). Tvrdi da prethodno nije bio upoznat s time da je u odnosu na njega postojala mjera zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o novoj činjenici koja utječe na zakonitost njegovog pritvora navodeći da je dvostruko lišen slobode (i mjerom zabrane putovanja i mjerom pritvora).
II.Odgovori na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi bili razmotreni prilikom donošenja osporenih rješenja, ali da nisu bili dovoljni za ukidanje mjere pritvora. Ukazano je da nijedna druga, blaža mjera ne bi bila svrsishodna. U odnosu na navode iz dopune apelacije istaknuto je da Sud BiH ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u osporenim rješenjima. Pri tome je navedeno da navodima iz apelacije i dopune apelacije nije ukazano na kršenje prava na koja se apelant pozvao, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi i cijelosti neosnovani, te da je obrazloženo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, kao i da je u ovoj ranoj fazi istrage izveden pravilan zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. U odnosu na navode iz dopune apelacije navedeno je da mjera zabrane koja je bila na snazi u momentu dok se apelant nalazio u pritvoru po rješenju Suda BiH ne predstavlja oblik kršenja apelantovih ljudskih prava. U vezi s tim je istaknuto da paralelno egzistiranje mjera zabrane dok traje mjera pritvora nije suprotno odredbama ZKPBiH.
21. U apelantovim izjašnjenima na odgovore na apelaciju i dopunu apelacije ponovljeni su navodi iz apelacije i dopune apelacije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 126.b stav (5) (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
Član 132. stav (1) tač. a) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
27. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije određena je ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186. s daljnjim referencama).
28. S obzirom na prethodno navedene stavove, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, prilikom određivanja pritvora apelantu, u osporenim rješenjima jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud posebno ima u vidu da su osporena rješenja donesena u fazi istrage i da činjenice na kojima se zasniva osnovana sumnja u kontekstu određivanja/produženja pritvora ne moraju nužno biti istog stepena kao one koje su neophodne da opravdaju donošenje osuđujuće presude ili čak podizanje optužnice (vidi, ibid., Merabishvili, tačka 184). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo. Dakle, ispunjen je prvi uvjet kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost redovnih sudova u kontekstu određivanja njegovog pritvora, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uvjet, tj. da mu je pritvor odredila „nadležna zakonita vlast“.
29. Kada je riječ o zakonitosti pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen na osnovu odredbi člana 132. stav (1) tač. a), b) i c) ZKPBiH. Zaključeno je da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti koje su ukazivale na opasnost od apelantovog bjekstva, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju koluzionu i iteracijsku opasnost. Takvi zaključci i obrazloženja redovnih sudova se ne mogu ocijeniti proizvoljnim, budući da navedene opasnosti nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama/dokazima. Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi redovnih sudova opravdavali određivanje apelantovog pritvora po ovim pravnim osnovama i predstavljali relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji su, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti određivanja mjere pritvora apelantu, redovni sudovi su imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost s jedne, i posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ s druge strane, a ti razlozi su ocijenjeni u odnosu na konkretne okolnosti. Pri tome, Ustavni sud napominje da je u nadležnosti redovnih sudova da u svakom konkretnom slučaju procijene relevantne okolnosti koje mogu utjecati na nesmetano vođenje krivičnog postupka. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni člana 132. stav (1) tač. a), b) i c) ZKPBiH.
30. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode istaknute u dopuni apelacije o „dvostrukom lišenju slobode“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u ranijem, drugom krivičnom postupku apelant pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, koju je počeo izdržavati 16. decembra 2020. godine. Dok je trajao navedeni krivični postupak, apelantu je istovremeno bila izrečena i mjera zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine. Međutim, iako je navedena mjera formalno ukinuta tek rješenjem Suda BiH od 4. septembra 2023. godine, tj. nakon donošenja osporenih rješenja i nakon što je apelant izdržao kaznu zatvora po ranijoj presudi Suda BiH od 14. septembra 2012. godine, Ustavni sud smatra da je sporna mjera zabrane prestala egzistirati po sili zakona u smislu člana 126.b stav (5) ZKPBiH apelantovim upućivanjem na izdržavanje trogodišnje kazne na osnovu pravomoćne presude Suda BiH od 14. septembra 2012. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da mjere zabrane po svojoj naravi predstavljaju jednu od više vrsta mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i za uspješno vođenje krivičnog postupka. Kako je u tom predmetu krivični postupak protiv apelanta pravomoćno okončan, prestala je i potreba za njihovim daljnjim trajanjem. Zbog toga se ne može zaključiti, kako to smatra apelant, da je u vrijeme određivanja i trajanja apelantovog pritvora na osnovu osporenih rješenja ranija sporna mjera zabrane bila na pravnoj snazi, odnosno istovremeno koegzistirala s mjerom pritvora.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Konačno, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom, blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega, o čemu su također dali relevantne razloge.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Imajući u vidu da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava, Ustavni sud zaključuje da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
Zabrana diskriminacije
33. Apelant je također ukazao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz apelantovih navoda proizlazi da on smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost jer drugim osumnjičenima u istom krivičnom postupku nije određen pritvor kao njemu, već blaže mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je ovaj apelantov navod prethodno bio predmet ispitivanja u žalbenom postupku u odnosu na koji je zaključeno da to spada u domen diskrecionog prava tužioca kada i prema kojem osumnjičenom će predložiti koju vrstu mjere. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, s obzirom na to da se određivanje bilo koje vrste mjera (za osiguranje prisutnosti optuženog, odnosno osumnjičenog i za uspješno vođenje krivičnog postupka) cijeni individualno za svaki konkretan slučaj i determinirano je ličnim okolnostima svakog osumnjičenog odnosno optuženog. Prema tome, Ustavni sud smatra da osim paušalnog navođenja da je u konkretnom slučaju diskriminiran, apelant nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivao na to da je diskriminacija vjerovatna i da je u istoj situaciji drugačije tretiran bez razumnog opravdanja. Sama činjenica da se u jednom krivičnom predmetu vodi istraga protiv više lica ne čini per se njihovu situaciju istom. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost neosnovani.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu propustili da navedu konkretne razloge kako u vezi s postojanjem činjenica koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo tako i u odnosu na postojanje okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo bjekstvom, odnosno koluzionom i iteracijskom opasnošću u smislu odredbi člana 132. stav (1) tač. a), b) i c) ZKPBiH. Također, u apelantovom slučaju se nije radilo o „dvostrukom lišenju slobode“, jer mjera zabrane iz drugog, prethodnog krivičnog postupka nije bila na snazi u vrijeme određivanja pritvora apelantu.
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost budući da apelant nije učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić