Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2694/23 (E. P. i drugi)
Odluka donesena 30. 05. 2024.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 5
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o radu
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2694/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 05. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine, u predmetu broj AP-2694/23, rješavajući apelaciju Emila Pinkasa i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emila Pinkasa, Alme Mehmedagić-Pinkas, Almine Rajkić, Kenana Rajkića, Muamere Hašimbegović, Neđe Pešto, Seada Pešte, Azre Pekaz, Merime Jaha, Denisa Jahe, Dženane Sadović i Almira Sadovića podnesena zbog toga što im kao roditeljima djece s težim smetnjama u razvoju nije omogućeno ostvarivanje prava da rade polovinu radnog vremena a da za drugu polovinu dok ne rade primaju naknadu plaće zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Emil Pinkas, Alma Mehmedagić-Pinkas, Almina Rajkić, Kenan Rajkić, Muamera Hašimbegović, Neđa Pešto, Sead Pešto, Azra Pekaz, Merima Jaha, Denis Jaha, Dženana Sadović i Almir Sadović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sabina Hota-Ćatović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što kao roditelji djece s težim smetnjama u razvoju ne mogu ostvariti pravo da rade polovinu radnog vremena i da za drugu polovinu dok ne rade primaju naknadu plaće.
2. Apelanti smatraju da su im javne vlasti povrijedile pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
3. Apelanti navode da su roditelji djece s težim smetnjama u razvoju (teže hendikepirana djeca) odnosno roditelji djece iz autističnog spektra i da su zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Kantona Sarajevo i privatnih preduzetnika. Naveli su i da je članom 69. stav 2. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR) i članom 43. stav 2. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZORI) propisano da jedan roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju ima pravo da radi pola radnog vremena a da za polovinu radnog vremena dok ne radi prima naknadu plaće za vrijeme dok se stara o djetetu. U vezi s tim, apelanti ukazuju na to da taj sistem u potpunosti funkcionira na području Republike Srpske, kao i da se to pravo može ostvariti u Zeničko-dobojskom i Bosanskopodrinjskom kantonu u kojima su doneseni zakoni o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom. Potom navode da je prvoapelant podnosio zahtjeve za pristup informacijama Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Vijeću ministara, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, Ministarstvu pravde BiH i Ministarstvu finansija i trezora BiH, Vladi Federacije BiH i Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike Federacije BiH, te Vladi Kantona Sarajevo i Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo. U tim dopisima je, kako je navedeno, tražio informacije o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće i mjera koje su javne vlasti preduzele s ciljem da to pravo bude stvarno dostupno. Na osnovu odgovora koje je primio, apelanti smatraju da na nivou Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Kantona Sarajevo ne postoje provedbeni propisi na osnovu kojih bi roditelji djece s težim smetnjama u razvoju mogli ostvarivati to pravo. Zbog toga, apelanti smatraju da iz tih dopisa proizlazi da su „javne vlasti odlučile na međusobno ignoriranje i prebacivanja tereta na roditelje djece s poteškoćama u razvoju umjesto da pažljivo procijene potrebe djece s teškoćama u razvoju i njihovih porodica kako bi se osigurale mjere podrške kojima bi se djeci omogućilo odrastanje u krugu porodice“.
4. Prema tome, apelanti tvrde da teret koji su vlasti Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Kantona Sarajevo nametnule roditeljima djece s težim smetnjama u razvoju dostiže nivo nečovječnog i ponižavajućeg tretmana. U tom pogledu, apelanti ukazuju na to da se samo apelantica Muamera Hašimbegović „usudila zvanično obratiti poslodavcu“ koji ju je uputio na „nadležnu općinsku službu“. Osim nje, kako je navedeno, niti jedan od apelanata se nije usudio zvanično obratiti poslodavcu zbog svakodnevne stigmatizacije koju propagiraju organi vlasti i straha da bi takva vrsta obraćanja mogla dovesti do prestanka radnog odnosa. U vezi s tim, tvrde da se „zapravo radi o klasičnom pitanju diskriminacije“, zbog čega smatraju da se isključivo obraćanjem Ustavnom sudu može ukazati na široko rasprostranjenu diskriminaciju lica s invaliditetom i poteškoćama s kojima se susreću roditelji djece s poteškoćama u razvoju.
Relevantni propisi
5. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 43. st. (1) i (2) (1) Jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju ako je riječ o samohranom roditelju ili ako su oba roditelja zaposlena, pod uslovom da dijete nije smješteno u instituciju socijalnozdravstvenog zbrinjavanja na osnovu nalaza nadležne zdravstvene institucije.
(2) Roditelju, koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, pripada pravo na naknadu plaće, saglasno zakonu.
b) Naknade Član 50. st. (1) i (2)
1. Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom i aktom poslodavca (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad zbog bolesti do 30 dana, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i slično).
2. Visina naknade i period iz stava 1. ovog člana, za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca, utvrđuje se aktom Vijeća ministara, zakonom, aktom poslodavca ili ugovorom o radu.
b) Zaštita prava iz radnog odnosa Član 83.
1. Zaposlenik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
2. Poslodavac je obavezan riješiti zahtjev pismeno, u roku od 30 dana od dana kada je zahtjev podnesen.
3. Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred Sudom Bosne i Hercegovine.
4. Zaposlenik može podnijeti tužbu pred Sudom Bosne i Hercegovine zbog povrede prava iz radnog odnosa, kao i u slučaju da poslodavac nije riješio zahtjev u roku iz stava 2. ovog člana.
5. Zastarjelost nastupa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
6. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH, 49/21 – završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22 – rješenje USFBiH i 44/22) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Prava roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju Član 69. st. (1) i (2) (1) Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno - zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove.
(2) Roditelju, koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, pripada pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom.
Naknada plaće Član 81. st. (1) i (2) (1) Radnik ima pravo na naknadu plaće za period odsustvovanja sa rada iz opravdanih razloga predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena spriječenost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.).
(2) Period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Zaštita prava iz radnog odnosa Član 114.
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
(2) Ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1.
ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.
(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa.
7. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 2. st. (1) i (2) (Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, […], kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3. stav (1) (Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
Član 12. st. (1) i (3) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);
c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);
d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.
(3) O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (2) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (2) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(2) Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli apelaciju „zbog toga što kao roditelji djece s težim smetnjama u razvoju ne mogu ostvariti pravo da rade polovinu radnog vremena i da za drugu polovinu dok ne rade primaju naknadu plaće“.
10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da pravo na naknadu plaće predstavlja pravo koje zaposlenicima pripada na osnovu radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud smatra da se podnesena apelacija odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredaba člana 50. st. (1) i (2) ZORI-ja proizlazi da se visina naknade isplaćuje na teret poslodavca i da se utvrđuje aktom Vijeća ministara, zakonom, aktom poslodavca ili ugovorom o radu. Također, odredbom člana 81. st. (1) i (2) ZOR-a propisano je da se naknada koja se isplaćuje na teret poslodavca utvrđuje propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 83. ZORI-ja i člana 114. ZOR-a propisano da se zaštita prava iz radnog odnosa ostvaruje kod poslodavca odnosno u sudskom postupku.
11. Također, Ustavni sud zapaža da član 12. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD) ovlašćuje pojedinca ili skupinu pojedinaca koji su izloženi bilo kojem obliku diskriminacije da podnesu građansku tužbu kojom traže: (a) utvrđivanje diskriminacije; (b) zabranu diskriminatornih ili potencijalno diskriminatornih radnji ili naređivanje radnji kojima se otklanja diskriminacija ili njene posljedice; (c) naknadu materijalne i nematerijalne štete; i (d) da se presuda kojom je utvrđena povreda zabrane diskriminacije na trošak tuženog objavi u medijima.
12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da nema indikacija, niti su to aplikanti tvrdili, da građanske tužbe o kojima je riječ ne bi bile efikasne u svrhu njihovih pritužbi (vidi Evropski sud, Halilić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 22. februara 2022. godine, zahtjev broj 21988/20, tač. 10. i 11). Naime, iz stanja u spisu proizlazi da se samo apelantica Muamera Hašimbegović obratila poslodavcu, ali da nije, kao ni drugi apelanti, pokrenula daljnje sudske postupke u vezi s tim svojim zahtjevom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz citiranih odredbi proizlazi da se visina naknade plaće isplaćuje na teret poslodavca i da se osim aktima javne vlasti može regulirati i aktima poslodavca. Na osnovu toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je okolnost da odredbama općih akata javnih vlasti nije regulirana visina naknade bila dovoljna da bi se apelanti oslobodili obaveze da ostvarivanje i zaštitu tih prava traže od poslodavca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti koji tvrde da su diskriminirani kao skupina pojedinaca koja se nalazi u sličnoj situaciji imali mogućnost pokrenuti parnični postupak pred nadležnim sudom u skladu s odredbom člana 12. stav
1. ZZD-a. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje posebne okolnosti za izuzetnu dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud zapaža da navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira na to koliko ozbiljna pitanja pokretali, moraju se izričito ili suštinski pokrenuti u postupku pred redovnim sudovima ili organima javne vlasti pod uvjetom da je osiguran taj vid pravne zaštite (npr. u odnosu na mogućnost da strane državljanke ostvaruju porodiljnu naknadu; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-324/18 od 27. novembra 2019. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud naglašava da u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ima supsidijarnu ulogu u odnosu na postupke koji se vode pred redovnim sudovima ili organima javne vlasti. Navedena tijela imaju primarnu odgovornost da osiguraju zaštitu prava i sloboda utvrđenih Ustavom i Evropskom konvencijom i njenim protokolima, te su u mnogo boljoj poziciji da procijene navode apelanata i razmotre sve okolnosti slučaja. Međutim, apelanti u ovom slučaju nisu preduzeli odgovarajuće korake kako bi omogućili domaćim sudovima da ispune svoju osnovnu ulogu u sistemu zaštite Ustava i Evropske konvencije u Bosni i Hercegovini, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za izuzetnu dopustivost u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić