Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-719/22 (N.R.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-719/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-719/22, rješavajući apelaciju N. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. R. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 067054 21 Mož2 od 17. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Šemsa Droce, advokatica iz Mostara, podnijela je 24. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 067054 21 Mož2 od 17. decembra 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 067054 21 Mo 2 od 2. novembra 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 56 0 P 067054 21 Mo 2 od 2. novembra 2021. godine odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja i mjere osiguranja kojim bi se „Net Consulting“ d.o.o. Sarajevo i B. B. (u daljnjem tekstu: protivnici osiguranja) zabranilo da objavljuju članke na javnom forumu „poslovna etika“ i njihovim web stranicama ili na drugi način.

3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica podnijela tužbu protiv protivnika osiguranja radi naknade nematerijalne štete nanesene klevetom. Općinski sud je naveo da je apelantica, istim podneskom, tražila izdavanje mjere osiguranja sa privremenom mjerom osiguranja. Dalje, Općinski sud je utvrdio da su protivnici osiguranja objavljivali tekstove u 10 nastavaka u vezi sa postupkom koji se vodio pred Općinskim sudom u Mostaru, u kojima se pojavljuje apelantičino ime. U navedenim tekstovima je, između ostalog, navedeno da apelantica, kao uredujuća sutkinja, nije postupala u predmetu kojim je bila zadužena, da je prekršila profesionalne standarde sudijske dužnosti i neargumentovano odugovlačila proces protivizvršenja u korist jedne, a na štetu druge strane u tom postupku. Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, zaključio da nisu osnovani apelantičini navodi, jer nisu ispunjeni uslovi propisani članom 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da bi se donošenjem odluke, kojom bi se udovoljilo mjeri osiguranja, prekršila prava protivnika osiguranja na slobodu izražavana, koja su im zagarantovana članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 56 0 P 067054 21 Mož2 od 17. decembra 2021. godine odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Kantonalni sud je naročito istaknuo da za ocjenu ispunjenosti uslova iz člana 269. stav 1. ZPP-a sud mora imati u vidu odnos između postavljenog tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja, te cijeniti da li se predloženom mjerom osiguranja osigurava postavljeni tužbeni zahtjev, što je i smisao mjere osiguranja. Shodno sadržaju predložene mjere osiguranja, a u vezi sa apelantičinim tužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je ocijenio da se radi o mjeri osiguranja koja nije u vezi sa tužbenim zahtjevom. Naime, Kantonalni sud je zaključio da predložena mjera osiguranja nije usmjerena na osiguranje tužbenog zahtjeva koji je opredijeljen na novčanu naknadu za koju bi se odredila mjere osiguranja predviđene članom 271. ZPP-a. U konkretnom slučaju, apelantica je predloženom mjerom osiguranja tražila zabranu protivnicima osiguranja da ubuduće izvještavaju javnost o preuzetim radnjama u spornim predmetima na kojima je postupala kao sutkinja (mjera iz člana 273. ZPP-a). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 269. stav 1. ZPP-a, u vezi sa članom 273. ZPP-a. Kantonalni sud smatra da bi postavljanjem zabrane za objavljivanjem određenih informacija za ubuduće, u predmetima u kojima nije isključena javnost, bilo povrijeđeno pravo protivnika osiguranja na slobodu izražavanja propisano članom 10. Evropske konvencije. Pri tome, Kantonalni sud smatra da zakonitost rada pravosudne institucije predstavlja važno pitanje javnog interesa o kojem mediji imaju pravo izvještavati javnost.

5. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica ističe da je sutkinja Općinskog suda u Mostaru, te da je u aprilu 2020. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi učinjene klevete, ali da su i nakon podnošenja tužbe tuženi nastavili da je kleveću, zbog čega je predložila izdavanje mjere osiguranja sa privremenom mjerom. Apelantica je tražila da se navedenom mjerom zabrani protivnicima mjere osiguranja objavljivanje članaka kojima je kleveću, a sve u cilju očuvanja jednakosti stranaka u parničnom postupku i jednakosti oružja. Naime, protivnici osiguranja koriste medijski prostor da iznesu svoje mišljenje o postupku, dok apelantica kao sutkinja, takvu mogućnost nema.

Relevantni propisi

6. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 269. stav 1. (1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

Član 273. stav 1. (1) Radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći slijedeće mjere osiguranja: 1) zabrana protivniku osiguranja da poduzima određene aktivnosti ili nalog da poduzme određene aktivnosti u cilju održavanja postojećeg stanja ili sprečavanja nastanka štete suprotnoj stranci;

2) ovlaštenje predlagaču osiguranja da poduzme određene aktivnosti;

3) povjeravanje određene imovine protivnika osiguranja trećoj osobi na čuvanje i staranje; 4) odlaganje postupka izvršenja po prijedlogu trećih osoba, pod uslovima predviđenim zakonom kojim se uređuje izvršni postupak; i 5) druge mjere koje sud odredi kao neophodne za osiguranje tužbenog zahtjeva predlagača osiguranja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili zašto proizlazi da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjena oba uslova za donošenje mjere osiguranja u smislu člana 269. stav 1. ZPP-a. Stoga, imajući u vidu da su osporenim odlukama redovni sudovi odlučivali isključivo o privremenoj mjeri osiguranja i mjeri osiguranja, Ustavni sud njihova utvrđenja ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Osim toga, odlučenje sudova u osporenim odlukama slijedi praksu zauzetu i u predmetu Ustavnog suda broj AP-4695/22 u kojem se raspravljalo o identičnom pravnom pitanju (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4695/22 od 13. jula 2023. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je Kantonalni sud jasno obrazložio da bi postavljanjem zabrana za objavljivanjem određenih informacija za ubuduće, u situaciji gdje zakonitost rada pravosudnih institucija predstavlja važno pitanje javnog interesa o kome mediji imaju pravo izvještavati, bilo povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja propisano članom 10. Evropske konvencije. Stoga, apelantičini navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u obrascu apelacije navela i povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, izuzev formalnog navođenja, apelantica u daljnjem tekstu nigdje nije obrazložila ove navode, pa ih Ustavni sud neće ispitivati.

12. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na slobodu izražavanja. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su u konkretnom postupku, koji se vodio između apelantice kao predlagateljice osiguranja i protivnika osiguranja, ova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da ih Ustavni sud posebno ispita prema standardima iz čl. 8. i 10. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-719/22 (N.R.) | Sudska praksa | Aktio