Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1260/22 (S. H.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1260/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. siječnja 2026. godine u predmetu broj AP-1260/22, rješavajući apelaciju Sunite Hindić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sunita Hindić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 016920 21 Kžk od 7. siječnja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sunita Hindić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Nade Dalipagić i Jelene Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijela je 8. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 016920 21 Kžk od 7. siječnja 2022. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
3. Nakon što je rješenjem Vrhovnog suda prvostupanjska presuda ukinuta, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u ponovljenom postupku donio je presudu kojom je apelantica proglašena krivom zbog kaznenog djela prouzrokovanja smrti iz nehata iz članka 168. Kaznenog zakona Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: KZ) i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Rješenjem Vrhovnog suda žalba Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) uvažena je, presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
4. Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 K 016920 21 Kžk od 7. siječnja 2022. godine kojom je apelanticu proglasio krivom da je drugog s umišljajem usmrtila, čime je počinila kazneno djelo ubojstva iz članka 166. KZ-a, te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
5. Sud je utvrdio da je apelantica, nakon prethodne svađe s N. I. (u daljnjem tekstu: oštećeni), s kojim je bila u kratkoj ljubavnoj vezi, i nakon razmijenjenih poruka telefonom, došla u objekt u vlasništvu oštećenog, te ušla u jednu sobu u kojoj je bio A. Š., koji je zatražio da sobu napusti. Potom se spustila u prizemlje i nepozvana otišla u sobu u kojoj je bio oštećeni i počela na njega galamiti, da bi nakon kraće svađe iz pištolja, koji je bio u sobi, ispalila jedan hitac svjesna da na taj način može usmrtiti oštećenog, te je pucala u lijevi gornji dio grudnog koša, što je prouzročilo smrt oštećenog.
6. Apelantica je pred sudom iznijela tvrdnju da je oštećeni izvadio pištolj iz ladice, koji joj je davao „da sve riješi“. Apelantica se nije mogla sjetiti je li pištolj bio u njezinim rukama ili u rukama oštećenog. Sud nije prihvatio tu tezu, te je u tom pravcu ukazao na apelantičin iskaz iz istrage u kojem je priznala da je slučajno ispalila metak iz pištolja. Taj zaključak proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka za balistička i mehanoskopska vještačenja, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan. Taj nalaz sud je također doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka za tragove biološkog podrijetla, koji je sud također prihvatio kao stručan i objektivan i koji je isključio mogućnost da je oštećeni držao prst na obaraču, odnosno da je bilo naguravanja. Držanje pištolja u ruci, njegovo prislanjanje na predio grudnog koša oštećenog, gdje se nalaze vitalni organi, te povlačenje okidača pištolja, kako je naveo Vrhovni sud, realne su činjenice iz kojih proizlazi da je apelantica bila svjesna svog činjenja, odnosno da zbog takvog načina ispaljivanja hica u smjeru gornjeg dijela tijela oštećenog može nastupiti smrt oštećenog. Apelantica je na takvu posljedicu pristala jer je bila svjesna da ne može utjecati na težinu posljedice, te da ne može isključiti ni smrtnu posljedicu, a takav sadržaj svijesti i pristajanja na svaku posljedicu predstavlja utvrđenje objektivnih činjenica koje odgovaraju elementima eventualnog umišljaja.
7. Vrhovni sud nije našao dokazanim da je apelantica postupala s izravnim umišljajem, na čemu je inzistirala optužba. Sud je dalje ukazao na okolnosti koje su prethodile događaju, odnosno na svađu apelantice, njezin odlazak iz objekta, pisanje poruka, pa povratak u objekt u sobu A. Š., odakle je pozvala oštećenog i iznosila izjave kojima ga je željela napraviti ljubomornim, ali da je to očigledno bilo bezuspješno jer oštećeni nije odgovarao na pozive, što je izjavio i svjedok A. Š. Oštećeni je jedino njemu poslao poruku da apelanticu izvede do 8 sati. Kada joj je A. Š. više puta ponovio da napusti sobu apelantica se spustila u prizemlje, otišla u sobu oštećenog i učinila kazneno djelo. Pri tome je Vrhovni sud ukazao i na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kojeg proizlazi da su kod apelantice uočljive neke karakteristike emocionalno nestabilnog poremećaja ličnosti, ali to ne utječe na njezinu uračunljivost. Vrhovni sud je zaključio da je apelantica pucajući iz pištolja bila svjesna da može usmrtiti oštećenog, na što je pristala, dakle postupala je s eventualnim umišljajem. Vrhovni sud je naveo da nije prihvatio tezu obrana da se radilo o naguravanju i da je oštećeni dao apelantici pištolj „da sve riješi“ i da je pištolj slučajno opalio jer nije podržana niti jednim izvedenim dokazom.
8. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica se žali zbog načina na koji je sud ocijenio dokaze i izveo zaključak glede utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da je apelantica ušla nepozvana u sobu i da je galamila na oštećenog. Apelantica tvrdi da to ničim nije dokazano, a sud nije poklonio vjeru apelantičinom iskazu i načinu kako je ona opisala događaj, čime je povrijeđen institut in dubio pro reo . Nadalje, apelantica navodi da nije dokazano postojanje eventualnog umišljaja. Pri tome, apelantica ukazuje da je sud određene dijelove optužnice pravilno izmijenio jer nisu dokazani, ali dalje ukazuje da nije dokazano gdje se nalazio pištolj, je li bio metak u cijevi, je li apelantica repetirala pištolj i drugo, zbog čega smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i posljedično pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
13. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud primjećuje da se apelantičini navodi suštinski odnose na tvrdnje o pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je sud pogrešno zaključio da je apelantica postupala s eventualnim umišljajem. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i dovoljno obrazloženje na temelju kojih dokaza je došao do zaključka da je apelantica počinila kazneno djelo ubojstva i da je postupala s eventualnim umišljajem. Sud je ukazao na dokaze na temelju kojih je došao do svojih zaključka, čiji je sadržaj naveo i potom analizirao pojedinačno i u međusobnoj vezi. Također, Ustavni sud primjećuje da je jasno naveo zašto nije prihvatio tezu optužbe da se radilo o izravnom umišljaju, ali i tezu obrane da se radilo o nehatu. Dakle, Vrhovni sud je detaljno analizirao apelantičine radnje, cijeli događaj, kao i apelantičinu obranu, ali je na temelju utvrđenih okolnosti došao do zaključka da je apelantica s umišljajem drugog usmrtila, za što je dao jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. U konkretnom slučaju redovni sud je, kako je navedeno, na temelju ocjene izvedenih dokaza izveo zaključak da je apelantica počinila navedeno kazneno djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantičinoj tvrdnji o kršenju načela in dubio pro reo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
16. Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman