Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2976/22 (J. I. L.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2976/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine u predmetu broj AP-2976/22, rješavajući apelaciju Joze Ivankovića Lijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jozo Ivanković Lijanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 045686 20 Rev od 19. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Ivanković Lijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnio je 27. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 045686 20 Rev od 19. aprila 2022. godine.

Uvodne napomene

2. S. I. L., kao ustupilac potraživanja, M. L., kao dužnik potraživanja i apelant, kao prijemnik potraživanja zaključili su 9. aprila 2014. godine ugovor o ustupanju potraživanja. Iz navedenog ugovora slijedi da je S. I. L. ustupio apelantu dio svojih potraživanja prema dužniku M. L., koja su nastala na osnovu ugovora o zajmu od 3. jula 2009. godine i aneksa 1 tog ugovora. M. L. se obavezao apelantu isplatiti određeni iznos po potpisivanju ugovora, a najkasnije do 9. aprila 2016. godine.

3. Apelant i M. L. su 30. aprila 2014. godine zaključili ugovor o uređenju međusobnih odnosa. Navedenim ugovorom stranke su ugovorile da će M. L. sporni iznos isplatiti apelantu najkasnije do 30. aprila 2016. godine.

Osporeni postupak

4. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se M. L. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu na osnovu ugovora o ustupanju potraživanja i ugovora o uređenju međusobnih odnosa isplati na ime duga određeni novčani iznos. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da, u skladu sa članom 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), vjerovnik može ugovorom zaključenim sa trećom osobom prenijeti na njega svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za osobu povjerioca ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugog. Sud je istakao da je cesija pomoćni pravni posao, pa se odnos između cedenta i cesionara, odnosno postojanje tražbine ocjenjuje po osnovnom pravnom poslu. U vezi s tim, sud je istakao da apelant nije kao dokaz predložio ugovor o zajmu, a koji predstavlja osnovni pravni posao za ugovor o cesiji. Pri tome, sud je istakao da je cedent, shodno članu 441. ZOO, bio dužan cesionaru (apelantu) predati ispravu o dugu, kao i druge dokaze o ustupljenom potraživanju, tako da je apelant tim ugovorom morao raspolagati. Osim toga, ukazao je da se ni iz izvedenih dokaza ne može zaključiti da je ugovor o zajmu realizovan. Naročito, sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke slijedi da na temelju dostupne dokumentacije u spisu nije bilo moguće utvrditi koji su novčani tokovi realizovani po ugovoru o zajmu, niti ko su sudionici platnih transakcija. Sud je ukazao da je odredbama čl. 52. i 109. ZOO propisano da je ugovor ništav ako osnov ne postoji ili je nedopušten, te da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozvati svaka zainteresovana osoba. Pri tome, istakao je da nije postojao osnov za zaključenje ugovora o ustupanju potraživanja, jer je ustupljeno nešto što ne postoji, kao ni za zaključenje ugovora o uređenju međusobnih odnosa, pa su ti ugovori ništavi. U konačnici, sud je zaključio da apelant nije dokazao da ima potraživanje prema tuženom.

5. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je, nasuprot apelantovim navodima, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju odluku dao valjane razloge. Naime, istakao je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije proveo kao dokaz čitanje ugovora o zajmu i aneksa 1 tog ugovora, niti je dokazao da je osnovni pravni posao realizovan.

6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da, nasuprot apelantovim prigovorima, istinitost određene tvrdnje, u pravilu, dokazuje onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji. Dalje je ukazao da je za postojanje valjanog ugovora o ustupanju potraživanja neophodno da i osnovni pravni posao (ugovor o zajmu) bude pravno valjan. U vezi s tim, naveo je da apelant nije dokazao da je ustupilac pozajmio novac tuženom, zbog čega je drugostepeni sud pravilno postupio kada je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je istakao da na drugačije odlučenje ne utiče činjenica da su apelant i tuženi zaključili ugovor o regulisanju međusobnih odnosa, kada nije dokazan osnov ustupanja, pa nema ni obaveze iz navedenog ugovora.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise, te da osporene presude nisu kvalitetno obrazložene. Naročito ističe da za pravnu valjanost ugovora o cesiji nije bilo potrebno prilagati ugovor o zajmu (apelant je u prilogu apelacije dostavio ugovor o zajmu). Osim toga, navodi da je i tuženi mogao sudu priložiti navedeni ugovor, kao i da je sud po službenoj dužnosti navedeni ugovor mogao zatražiti od notara. Apelant smatra da je teret dokazivanja bio na strani tuženog, a ne na strani apelanta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije kao dokaz proveo čitanje ugovora o zajmu i aneksa 1 tog ugovora, niti je dokazao da je osnovni pravni posao (ugovor o zajmu) realizovan. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložili zašto je u konkretnom slučaju bilo potrebno da apelant u dokaznom postupku kao dokaz predloži čitanje ugovora o zajmu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što nije dokazao da ima potraživanje prema tuženom. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2976/22 (J. I. L.) | Sudska praksa | Aktio