Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-580/22 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-580/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-580/22, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 178012 20 Rev od 23. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 178012 20 Rev od 23. novembra 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 178012 19 Pž od 28. maja 2020. godine.

2. Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 10. maja 2016. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga. Tužitelj je od apelanta potraživao određeni novčani iznos na ime naknade uslovljene povećanjem cijena električne energije po proizvedenom kwh električne energije za period od jula 2011. do augusta 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporni period).

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 178012 16 Ps od 30. augusta 2019. godine apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (st. I i II izreke). Odbijen je dio zahtjeva kojim je tužitelj potraživao isplatu duga za period od augusta 2011. do aprila 2013. godine (stav III izreke).

4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je apelant, u skladu sa odredbama čl. 2, 3, 4. i 5. Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata (u daljnjem tekstu: Zakon o izdvajanju), dužan isplaćivat tužitelju mjesečnu naknadu na osnovu prihoda koje ostvaruje korištenjem hidroakomulacionih objekata izgrađenih na potopljenom području. Također, nesporan je i procent naknade koja pripada tužitelju od HE Salakovac i HE Grabovica, dok je sporan način obračuna naknade koju je apelant dužan plaćati tužitelju. U vezi s tim, sud je istakao da su stranke 2016. godine zaključili sporazum po osnovu kojeg je apelant platio tužitelju nesporni iznos naknade za određeni vremenski period. Navedenim sporazumom je propisano da će tužitelj, u odnosu na preostali dio sporne naknade, protiv apelanta podnijeti tužbu nadležnom sudu. Sud je istakao da je članom 3. Zakon o izdvajanju utvrđena cijena naknade po proizvedenom kilovatu (kwh), koja se uplaćuje općinama na čijem je području izgrađen hidroakumulacioni objekat.

5. Općinski sud je utvrdio da je apelant u spornom periodu manje obračunao i uplatio naknade na ostvareni prihod po osnovu povećanja prosječne cijene električne energije. Visinu iznosa naknade sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, u skladu sa rješenjima Regulatorne komisije (u daljnjem tekstu: FERK) kojima je utvrđena prosječna cijena proizvodnje električne energije na pragu apelantovih proizvodnih jedinica (HE Salakovac i HE Grabovica). Sud je ukazao na odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisan rok zastare od tri godine za međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga. Istakao je da naknada za korištenje zemljišta potopljenog hidroakumulacijom ima karakter zakupa takvog zemljišta koji dospijeva u određenim vremenskim razmacima, odnosno da potraživanje iz ovakvog odnosa zastarjeva za vrijeme od tri godine od dospjelosti svakog obroka. S obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare dijela potraživanja, odnosno da su zastarjela tužiteljeva potraživanja koja su dospjela na naplatu prije 10. maja 2013. godine. Sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor stvarne nadležnosti jer predmet spora po svojoj prirodi nesumnjivo predstavlja spor građanskopravne prirode. Također, ocijenio je neosnovanim i prigovor mjesne nadležnosti suda, sa obrazloženjem da je konkretni spor proizašao iz rada apelantovih poslovnih jedinica (HE Salakovac i HE Grabovica) koje se nalaze na području Općinskog suda. Apelant je obavezan da naknadi tužitelju troškove postupka, dok je rješenjima od 13. novembra 2019. godine obavezan da uplati sudsku taksu na tužbu i presudu.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 178012 19 Pž od 28. maja 2020. godine uvažena je tužiteljeva žalba i preinačena je prvostepena presuda, na način da je apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati veći iznos od ranije dosuđenog. Sud je odbio apelantove žalbe na presudu i rješenja o plaćanju sudskih taksi, te je u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu i rješenja. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio date razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjene materijalnog prava, izuzev u pogledu prigovora zastare. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da apelant i tužitelj nisu bili u poslovnom odnosu po osnovu bilo kojeg ugovora u privredi, odnosno da se na rješavanje prigovora zastare u konkretnom slučaju ne može primijeniti trogodišnji rok propisan odredbom člana 374. stav 1. ZOO. Sud je istakao da tužiteljevo potraživanje proističe direktno iz Zakona o izdvajanju. S obzirom da se odredbe ZOO o zastari u posebnim slučajevima ne mogu odnositi na sporno potraživanje, Kantonalni sud je zaključio da se treba primijeniti opšti zastarni rok od pet godina propisan odredbom člana 371. ZOO. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da tužiteljeva potraživanja nisu zastarjela, odnosno suprotno odlučenju prvostepenog suda dosudio je tužitelju i potraživanja za period od augusta 2011. do aprila 2013. godine. Ocijenio je pravilnim i zaključak prvostepenog suda u pogledu ocjene prigovora mjesne nadležnosti suda, kao i u pogledu osnova za obračun sporne naknade u skladu sa rješenjem FERK-a. Također, ocijenio je pravilnim odluku prvostepenog suda kojom su tužitelju dosuđeni troškovi postupka u skladu sa njegovim uspjehom u sporu kao i odluku o obavezivanju apelanta na plaćanje sudske takse na tužbu i presudu u skladu sa odredbama Zakona o sudskim taksama HNK.

7. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Ps 178012 20 Rev od 23. novembra 2021. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepeni sud, suprotno revizionim navodima, odgovorio na sve relevantne žalbene navode, pri čemu je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno pravilno utvrdio sporne činjenice. Također, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo

– odredbe Zakona o izdvajanju kada je obavezao apelanta da tužitelju isplati sporni dug. Obrazložio ja da se, suprotno apelantovim navodima, ne radi o povremenim potraživanjima te je ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja. Naime, sud je naveo da se radi o potraživanjima koja su sadržana u cijeni električne energije, odnosno potraživanju koje proističe direktno iz Zakona i zastarjeva u roku od pet godina. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da u cijelosti prihvata obrazloženje drugostepenog suda u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Također, pravilno je u postupku razriješen prigovor nadležnosti prvostepenog suda.

8. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbu člana 372. stav 1. ZOO kada su odlučivali o prigovoru zastare spornih potraživanja tužitelja. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima koja zastarjevaju za tri godine, odnosno da nema osnova za primjenu općeg roka zastarjevanja. U vezi s tim, ukazao je na presudu Vrhovnog suda RS koja je tretirala „identičnu problematiku“ u kojoj je donesena drugačija odluka, u pogledu zastare naknade propisane Zakonom o izdvajanju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28 , objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču proizvoljne primjene prava tj. odredbi ZOO u pogledu zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakon o izdvajanju i ZOO, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud prihvatio obrazloženje drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, kao i odredbi ZOO prilikom odlučivanja o zastarjelosti spornog potraživanja. Pri tome su detaljno i jasno obrazložili zašto se u datim okolnostima se ne radi o povremenim potraživanjima odnosno zašto nema mjesta primjeni odredbe člana 372. stav 1. ZOO. Također, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud razmatrali sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-580/22 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d… | Sudska praksa | Aktio