Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/22 (Agencija za zaštitu ljudi i imovine „Securitas“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-706/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-706/22, rješavajući apelaciju Agencije za zaštitu ljudi i imovine „Securitas“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za zaštitu ljudi i imovine „Securitas“ d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 166811 16 Rsž od 17. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za zaštitu ljudi i imovine „Securitas“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 166811 21 Rev od 18. novembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 166811 16 Rsž od 17. marta 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1855/21 od 23. juna 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 18. novembra 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 166811 15 Rs od 30. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac N. B. (u daljnjem tekstu: tužilac) tražio da se utvrdi da mu je apelant nezakonito otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se poništi Odluka o otkazu ugovora o radu i apelant obaveže da mu uspostavi radno-pravni status i vrati na radno mjesto zaštitara. Dalje, odbijen je i tužiočev zahtjev da mu apelant isplati naknadu plate koju bi ostvario da je radio u utuženom periodu. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tužilac bio u stalnom radnom odnosu i da je obavljao poslove fizičke zaštite. Dalje je navedeno da je odlukom apelantovog direktora od 1. oktobra 2014. godine tužiocu otkazan ugovor o radu zbog teže povrede službene dužnosti iz člana 47. tačka 2. apelantovog Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U vezi s tim je pojašnjeno da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora proizlazi da su 29. septembra 2014. godine dva kontrolora izvršila kontrolu tužiočevog rada i zatekli ga da spava na radnom mjestu na naplatnoj rampi autoputa A1, te su tom prilikom sačinili dva vanredna izvještaja. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 88. stav 4. Zakona o radu predviđena mogućnost da se pravilnikom o radu utvrdi vrsta prestupa ili povrede radnih obaveza. Zatim je istaknuto da su u članu 47. Pravilnika taksativno pobrojani teži prestupi iz radnog odnosa, ali da ni pod jednom tačkom tog člana, kao teži prestup, nije navedeno spavanje u toku obavljanja službene dužnosti. Međutim, kako je sud naveo, treba imati u vidu odgovornost i značaj poslova koje tužilac kao zaštitar obavlja kod apelanta čija je osnovna djelatnost zaštita ljudi i imovine. Stoga, prema ocjeni suda, tužiočevo postupanje u toku obavljanja službene dužnosti spada u tešku povredu radne dužnosti bez obzira što kao takva nije posebno navedena u Pravilniku. Takvim postupanjem, kako je obrazloženo, tužilac nije mogao štititi apelantovu imovinu, niti obavljati poslove naplate i regulisati rampu na auto putu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 166811 16 Rsž od 17. marta 2021. godine tužiočeva žalba je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je tužiocu nezakonito otkazan ugovor o radu, te je poništena odluka o otkazu ugovora o radu od 1. oktobra 2014. godine i apelant obavezan da tužiocu uspostavi radno-pravni status i vrati ga na radno mjesto zaštitara. U dijelu u kojem je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu plata, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je članom 71. Pravilnika propisano, između ostalog, da rukovodioci poslovnih jedinica i rukovodioci sektora pokreću postupak podnošenjem zahtjeva protiv zaposlenika zbog prestupa iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu. Kantonalni sud je ukazao da je u apelantovom pozivu od 30. septembra 2014. godine koji je upućen tužiocu navedeno da je protiv njega pokrenut postupak radi utvrđivanja povrede službene dužnosti zbog osnovane sumnje utemeljene na vanrednom izvještaju. Pri tome je istaknuto da vanredni izvještaj nema uporište u odredbama Pravilnika, niti je propisan Pravilnikom o knjigama evidencija koje vode agencije za zaštitu ljudi i imovine. Također je istaknuto da vanredni izvještaj nije zahtjev za utvrđivanje odgovornosti zaposlenika za prestupe iz radnog odnosa ili povrede obaveza iz ugovora o radu u smislu člana 50. Pravilnika. Dalje je ukazano da je članom 49. Pravilnika propisano da postupak za utvrđivanje odgovornosti zaposlenika u slučaju prestupa iz radnog odnosa ili povrede radnih obaveza iz ugovora o radu provodi direktor, koji može za potrebe provođenja postupka za utvrđivanje odgovornosti angažovati drugog zaposlenika koji će provoditi radnje u postupku. Također je ukazano da je članom 50. Pravilnika propisano da radi ispitivanja i ocjene osnovanosti zahtjeva za utvrđivanje odgovornosti zaposlenika za prestupe iz radnog odnosa ili za povrede obaveza iz ugovora o radu direktor može ovlastiti drugog zaposlenika ili po potrebi formirati komisiju koja će provesti navedene radnje radi davanja prijedloga na odlučivanje direktoru.
5. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da kvalifikaciju prestupa iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu nisu mogli dati kontrolori, već je to bio zadatak apelantovog direktora, ovlaštenog zaposlenika ili formirane komisije, koji bi to eventualno mogli utvrditi nakon provedenog postupka. Međutim, kako je obrazloženo, apelant nije dokazao da je proveden bilo kakav postupak. Osim toga, Kantonalni sud je ponovio da član 47. stav 2. Pravilnika, na kojem je utemeljena odluka o otkazu ugovora o radu, kao teži prestup propisuje neopravdano odbijanje izvršavanja radnih zadataka a to se u postupku, kako je sud naglasio, nije dokazivalo. Stoga je istaknuto da nije dokazano da li je i koje tužiočevo ponašanje, u smislu odredaba Pravilnika, predstavljalo težu povredu iz radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje razloga za otkaz u smislu člana 88. stav 1. Zakona o radu.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 166811 21 Rev od 18. novembra 2021. godine apelantova revizija je odbačena, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2, 3. i 5. Zakona o parničnom postupku.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da sud nije ovlašten preispitivati da li je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu proveden postupak propisan internim aktima poslodavca, već samo da li je proveden postupak propisan Zakonom o radu. Dalje navodi da vanredni izvještaji predstavljaju inicijalni akt na osnovu kojih se može pokrenuti postupak otkaza ugovora o radu. Stiče se utisak, kako apelant ukazuje, da se insistira na formalizaciji, odnosno da drugostepeni sud smatra da je neophodno naznačiti da se radi o zahtjevu za pokretanje postupka protiv zaposlenika, umjesto da se uzme u obzir sadržaj vanrednih izvještaja. Ukazuje da je drugostepeni sud bio strogo formalan i u odnosu na primjenu člana 47. stav 2. Pravilnika. Nesporno da je odluka o otkazu ugovora o radu, kako apelant navodi, donesena zato što je tužilac zatečen na spavanju tokom službene dužnosti. Apelant postavlja pitanje da li sud takvo ponašanje zaista može smatrati nedovoljnim osnovom zbog kojeg se od njega ne bi moglo očekivati da sa tužiocem nastavi radni odnos. Pri tome se poziva na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001564 od 27. novembra 2008. godine [koju nije dostavio uz apelaciju], i kako ukazuje, stav tog suda, da pravilnikom o radu ne mora biti propisano koje ponašanje zaposlenika ima značaj teže povrede radne obaveze. Apelant smatra da je osporenom odlukom nastavljena praksa zloupotrebe procesnih pitanja u cilju zaštite neradnika i njihovog vraćanja na rad po svaku cijenu.
8. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje kojima apelant u suštini osporava primjenu propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud obrazložio zbog čega je uvažio tužiočevu žalbu i usvojio tužiočev zahtjev u dijelu u kojem je traženo utvrđenje da je otkaz ugovora o radu nezakonit, poništenje odluke o otkazu, te uspostava radnog-pravnog statusa i vraćanje tužioca na posao. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud imao u vidu utvrđene činjenice, te se pozvao na relevantne odredbe Pravilnika i Zakona o radu, pri čemu je dao jasne i dovoljne razloge za odlučenje. Stoga, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud svoje zaključke zasnovao na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. U odnosu na apelantovo pozivanje na presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da apelant tu presudu nije dostavio u prilogu apelacije, pa se Ustavni sud o tome ne može očitovati. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već su apelantovi navodi rezultat njegovog nezadovoljstva ishodom parničnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Ustavni sud zapaža da navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant nije podnosio žalbu protiv prvostepene presude jer je bio zadovoljan ishodom prvostepenog postupka. Međutim, apelant je, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a, imao mogućnost da dostavi odgovor na tužiočevu žalbu što je, kako proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude i učinio. Činjenica da je drugostepeni sud, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva, usvojio tužiočevu žalbu, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman