Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3325/23 (D. S. i drugi)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Troškovi postupka
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3325/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-3325/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli Dženita Sivac i Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dženita Sivac protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 558186 18 Rsž od 17. maja 2023. godine i
Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 558186 18 Rsž od 17. maja 2023. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3325/23
1. Dženita Sivac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 558186 18 Rsž od 17. maja 2023. godine.
2. AP-463/24
2. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 558186 23 Rev od 20. oktobra 2023. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 558186 18 Rsž od 17. maja 2023. godine.
3. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3097/23 od 18. januara 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 17. maja 2023. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 20. oktobra 2023. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista presuda Kantonalnog suda, te imajući u vidu da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3325/23.
Činjenice
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 23. maja 2018. godine obavezan je apelant da apelantici, na ime razlike plate sa naknadom za minuli rad i regresa, isplati novčane iznose koji su navedeni u izreci presude, kao i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Obavezan je apelant da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 581,50 KM.
6. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelantica diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom, te da je kod apelanta, na osnovu zaključenog ugovora u radu, bila raspoređana na radno mjesto višeg stručnog saradnika. Zatim, utvrđeno je da je apelant sa Samostalnim sindikatom radnika financijskih organizacija BiH (u daljnjem tekstu: Sindikat) zaključio Kolektivni ugovor za granu finansija (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 26. Kolektivnog ugovora, u kojoj su razvrstana radna mjesta po grupama složenosti, vrsti i značaju, te su u grupi VI, razvrstani poslovi VII stepena školske spreme sa propisanim koeficijentom od 3,00 do 3,50. Budući da je apelantica završila Pravni fakultet, položila pravosudni ispit, te je obavljala poslove radnog mjesta višeg stručnog saradnika, Općinski sud je zaključio da je apelantica, nasuprot apelantovim navodima, dokazala da je obavljala poslove iz VI grupe složenosti. Stoga, kako apelantici pripada plata prema koeficijentu 3,00 iz navedene grupe, a kako joj je apelant isplaćivao platu prema manjem koeficijentu, Općinski sud je obavezao apelanta na isplatu razlike plate apelantici, shodno navedenoj odredbi člana 26. Kolektivnog ugovora. S druge strane, Općinski sud je ukazao da apelantica nije dokazala da joj pripada maksimalni koeficijent iz grupe VI, tj. koeficijent od 4,00, jer za taj koeficijent, pored stručne spreme i usavršavanja u oblasti obrazovanja, apelantica je morala dokazati i veću složenost i kompleksnost poslova.
7. Dalje, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da je nastupila zastara potraživanja. U vezi s tim, ukazao je da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa protekom roka od tri godine, u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu. Međutim, istakao je da je apelantica 23. aprila 2018. godine preinačila tužbeni zahtjev samo u kvantitavnom smislu, jer je tek nakon provedenog ekonomskog vještačenja mogla prilagoditi tužbeni zahtjev rezultatima vještačenja. Stoga, Općinski sud je zaključio da se zastara potraživanja računa od dana podnošenja tužbe, tj. od 29. februara 2016. godine, a ne od preinačenja tužbenog zahtjeva, zbog čega nije ni nastupila zastara konkretnih potraživanja. Konačno, Općinski sud je naveo da su apelant i apelantica postavili zahtjev za naknadu troškova postupka. S obzirom na njihov uspjeh u konkretnom parničnom postupku, te nakon izvršenog procesnog prebijanja troškova, Općinski sud je obavezao apelanta na isplatu troškova koji pripadaju apelantici, kao stranci koja je pretežno uspjela u postupku.
8. Presudom Kantonalnog suda od 17. maja 2023. godine odbijene su žalbe apelanta i apelantice i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica dokazala da je obavljala poslove iz VI grupe složenosti, te da joj pripada plata prema koeficijentu 3,00. Zatim, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da se Kolektivni ugovor može primjenjivati samo na članove Sindikata, a da apelantica nije bila članica. Naime, ukazao je da činjenica da li je apelantica bila članica Sindikata, nije relevantna za odlučivanje u konkretnom predmetu, shodno pravnom stavom Vrhovnog suda od 6. februara 2015. godine. Dalje, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno usvojio apelantičin tužbeni zahtjev za islatu razlike regresa jer nije dokazala da je apelant, u tom relevantnom periodu, poslovao pozitivno. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je tačno da je regres akcesorne prirode i da ostvarivanje tog prava zavisi od pozitivnog poslovanja poslodavca. Međutim, istakao je da je, u konkretnom slučaju, apelant apelantici već isplatio regres za tražene godine, ali samo ne u visini propisanoj Kolektivnim ugovorom. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant, u utuženom periodu, poslovao pozitivno, te da isplata regresa ima svoj pravni osnov. Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se poziva i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, ističe da je u konkretnom postupku donesena i pogrešna odluka o troškovima postupka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora i Zakona o radu na konkretnu situaciju, te da su odgovorili na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke, uključujući i odluku o troškovima postupka. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
15. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić