Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3739/22 (WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Komunalna taksa
- Proporcionalnost
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3739/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3739/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela WILLIAMS KLADIONICA d. o. o. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 01 0 U 013586 19 Uvp od 7. jula 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela WILLIAMS KLADIONICA d. o. o. Široki Brijeg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 013586 19 Uvp od 7. jula 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. WILLIAMS KLADIONICA d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Hrvoje Galić, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 27. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013586 19 Uvp od 7. jula 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013586 18 U od 2. oktobra 2019. godine.
2. Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine - Kantonalni porezni ured Bihać - Porezna ispostava Sanski Most (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) dostavila je apelantici obavijest od 29. marta 2016. godine. Navedenom obavijesti je konstatovano da apelantica u propisanom roku nije podnijela ispravnu prijavu komunalne takse na istaknutu firmu za 2016. godinu za jedno uplatno mjesto na području Opštine Sanski Most. Apelantica je obaviještena da će Porezna ispostava podnijeti navedenu prijavu u njeno ime, ukoliko apelantica ne dostavi ispravnu prijavu u određenom roku. Takođe je navedeno da je ukupan iznos naknade utvrđen u iznosu od 5.000,00 KM, u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih naknada Opštine Sanski Most (Službeni glasnik br. 1/07, 2/08 i 10/12, u daljnjem tekstu: Odluka).
3. Apelantica u ostavljenom roku nije postupila po obavijesti, nego je dostavila prigovor koji Porezna ispostava nije uvažila, pa je u apelantičino ime podnijela prijavu komunalne takse od 23. marta 2016. godine, u navedenom novčanom iznosu.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 13. marta 2018. godine odbijena je apelantičina žalba protiv navedene prijave.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantična tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 22. stav (5) Zakona o poreznoj upravi FBiH. U vezi s tim, istakao je da je Porezna ispostava bila ovlaštena da u apelantičino ime podnese izmijenjenu prijavu komunalne takse na istaknutu firmu. Takođe, ukazao je da je Porezna ispostava na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila relevantne odredbe Odluke i razrezala komunalnu taksu na istaknutu firmu.
6. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije osporavala da ima istaknutu firmu, te da su organi uprave pravilno postupili kada su u skladu sa odredbama Odluke podnijeli prijavu komunalne takse. U vezi s tim, sud je ukazao da je, nasuprot apelantičinim navodima, u vrijeme rješavanja nadležnih organa Odluka bila na snazi i do donošenja osporene presude Kantonalnog suda nije stavljena van snage, niti su njene odredbe koje su primijenjene u konkretnom slučaju proglašene neustavnim odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH). Osim toga, ukazao je da se, nasuprot apelantičinim navodima, prema odredbama Odluke visina naknade ne određuje samo prema vrsti poslovne djelatnosti, već i prema površini poslovnog prostora, zoni u kojoj se nalazi i pogodnostima koje utiču na poslovanje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.
7. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da djelatnost poreznog obveznika ne može biti relevantan kriterij za određivanje visine takse. Takođe ističe da su odredbe Odluke neustavne, te da se nisu mogle primijeniti u konkretnom slučaju. U prilog svojih tvrdnji dostavila je presude Ustavnog suda FBiH br. U-42/19 od 28. januara 2020. i U-20/22 od 27. juna 2022. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek
9. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine , odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantičino pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je u vrijeme rješavanja nadležnih organa Odluka bila na snazi i do donošenja osporene presude Kantonalnog suda nije stavljena van snage. S druge strane, apelantica ukazuje na odluku Ustavnog suda FBiH broj U-42/19 od 28. januara 2020. godine, kojom je utvrđena neustavnost člana 6. st. (2) i (4) Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi („Službeni glasnik Općine Sanski Most“ broj 10/12). Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u situacijama u kojima je presuda Ustavnog suda FBiH o neustavnosti određenih odredbi propisa donesena nakon što je postupak pravosnažno okončan pred redovnim sudovima (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-56/15 od 23. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u stavu Vrhovnog suda koji je ocijenio da se Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, može primijeniti jer je drugostepena presuda donesena prije odluke Ustavnog suda FBiH o neustavnosti tog ugovora.
13. Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju pravosnažna presuda u upravnom sporu donesena 2. oktobra 2019. godine, dakle prije odluke Ustavnog suda FBiH broj U-42/19 od 28. januara 2020. godine. Dalje, apelantica ukazuje i na odluku Ustavnog suda FBiH broj U-20/22 od 27. juna 2022. godine. U toj odluci je, između ostalog, navedeno da se objavljena odluka tog suda primjenjuje u svim fazama postupka odnosno da „samim momentom njene objave u službenim glasilima nastupa neoboriva pravna pretpostavka da je ista poznata i obavezujuća za redovni sud“. Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao identične apelacione navode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-582/21 od 28. septembra 2023. godine, tač. 30. i 31., dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je ukazao da Vrhovni sud u momentu donošenja osporene odluke od 1. oktobra 2020. godine nije mogao znati za stav Ustavnog suda FBiH o djelovanju odluka Ustavnog suda FBiH, zato što je presuda broj U-20/22 donesena i objavljena nakon osporene odluke. U konkretnom slučaju, presuda Vrhovnog suda je donesena 7. jula 2022. godine, a odluka Ustavnog suda FBiH je objavljena u Službenim novinama broj 54/22 od 8. jula 2022. godine, dakle, nakon donošenja osporene odluke. Podržavajući navedenu praksu, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantičino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije.
14. Takođe, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju discipline i procedure za naplatu komunalnih taksi, propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, apelantica obavezana da plati utvrđenu obavezu, tj. komunalnu taksu. Međutim, apelantica ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njeno pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za nju, već je nezadovoljna načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelantica dužna da plati utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantičino pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje naplate takse na istaknutu firmu na osnovu odluka opštinskih odluka o komunalnim taksama, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na imovinu (vidi, npr. Odluka o dopustivosti br. AP-2657/22 od 23. marta 2023. godine i AP-3659/18 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
15. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se bavio pitanjem naplaćivanja taksi za istaknutu firmu u odluci broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio da član 3. stav 1. tačka 4. i stav 2. te član 12. Zakona o komunalnim taksama („Službeni list SRBiH”, br. 21/77, 35/88 i 26/89) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u obrazloženju te odluke, između ostalog, ukazao da sporne odredbe daju veoma široko diskreciono ovlaštenje općinskim, gradskim i kantonalnim vlastima za njihovu ovakvu razradu kroz akte niže pravne snage, a da se za to ne mogu utvrditi prihvatljivi razlozi . Ustavni sud je zaključio da ne može utvrditi da postoje razumni i relevantni razlozi zbog kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo na imovinu naplaćivanjem spornih taksi opravdano javnim interesom, odnosno da su sporne odredbe proporcionalne cilju koji se želi postići (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisudbih.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da navedena odluka ne može uticati na drugačije rješenje u konkretnom slučaju, jer u konkretnom slučaju nisu primijenjene osporene odredbe Zakona o komunalnim taksama, nego Odluka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj U-11/23 Ustavni sud imao u vidu odluke broj AP-2657/22 i AP-3659/18 (vidi tačku 13, ove odluke), ali da je ukazao da je naplata taksi na istaknutu firmu u tim predmetima vršena na osnovu opštinskih odluka o komunalnim taksama, čija ustavnost nije bila predmet ispitivanja (idem, odluka U-11/23, tačka 28). Osim toga, imajući u vidu datum donošenja odluke broj U-11/23 (18. januar 2024. godine) i datum donošenja osporene presude u konkretnom slučaju (7. juli 2022. godine) Ustavni sud smatra da stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda ne mogu uticati na odluku Ustavnog suda u konkretnom slučaju.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman