Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1097/22 (A. A.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1097/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1097/22, rješavajući apelaciju Aide Alagić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka

h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aida Alagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 075 361 21 Gži od 5. januara 2022. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aida Alagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 075 361 21 Gži od 5. januara 2022. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Aida Alagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Edžerija Trejić, advokat iz Bihaća, podnijela je 25. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 075 361 21 Gži od 5. januara 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 075 361 19 I od 17. marta 2020. godine.

2. Općinski sud je Rješenjem broj 17 0 P 075 361 19 I od 17. marta 2020. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 P 075 361 21 Gži od 5. januara 2022. godine, odbio apelanticin prigovor protiv rješenja o izvršenju tog suda od 22. marta 2019. godine. Tim rješenjem od 22. marta 2019. godine dozvoljeno je izvršenje pravomoćne sudske presude na apelanticinim novčanim sredstvima koja se nalaze na određenom računu. Redovni sudovi su naveli da je neosnovan apelanticin prigovor da je izvršna isprava – pravomoćna presuda nezakonita te da se na osnovu takve presude nije moglo donijeti rješenje o izvršenju. Naime, kako je obrazloženo, izvršni sud nije ovlašten da u izvršnom postupku ispituje zakonitost i pravilnost izvršne isprave. Navedeno je da je neosnovan i apelanticin prigovor da rješenje o izvršenju nije moglo biti doneseno jer je izjavljena revizija protiv presude. U vezi s tim, sudovi su naveli da je članom 239. Zakona o parničnom postupku jasno propisano da izjavljena revizija ne odlaže izvršenje pravomoćne presude protiv koje je revizija izjavljena.

3. Nadalje, redovni sudovi su istakli da je neosnovan apelanticin prigovor da je rješenje o izvršenju nezakonito jer se, kako je navela, traži da se izvršenje provede sa žiroračuna koji ne pripada apelantici. U vezi s tim je istaknuto da prijedlog za izvršenje i osporeno rješenje sadrže sve elemente propisane članom 36. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a ako se u toku postupka pojave otklonjive smetnje, kao što je npr. pogrešan broj žiroračuna, tražilac izvršenja može u svakom trenutku dostaviti ispravan broj. Redovni sudovi su u vezi sa svim navedenim zaključili da je osporeno rješenje zasnovano na pravomoćnoj presudi kao izvršnoj ispravi, te da prigovori koje je apelantica istakla ne predstavljaju razloge iz člana 47. stav 1. tač. od 1. do 10. ZIP-a (da se rješenje zasniva na ispravi koja nije izvršna isprava, da je izvršna isprava na bilo koji način stavljena van snage, da je nastupio zastarni rok, da je potraživanje prestalo postojati, da su se stranke javnom ispravom dogovorile da neće tražiti izvršenje itd.) koji bi bili osnov za podnošenje prigovora protiv rješenja o izvršenju.

4. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantica navodi da je Općinski sud proizvoljno primijenio pravo jer je odbio njen prigovor iako su postojali svi zakonski uvjeti za to. Navodi da je presuda na kojoj je izvršenje zasnovano nezakonita i puna nedostataka, kao i da sporna rješenja ne sadrže adekvatno obrazloženje. Također navodi i da je prvostepeni sud provodio izvršne radnje za koje ona nije znala, a koje se odnose na prihvaćanje zahtjeva tražioca izvršenja za promjenu sredstva i predmeta izvršenja budući je novim rješenjem određeno da se izvršenje provodi na njenoj plaći preko računa. Apelantica smatra da joj je pravo prekršeno jer je radnje u postupku preduzimala posredstvom advokata iako zbog svega navedenog to nije trebala činiti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Dopustivost ratione materiae

8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-

21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odlučivalo se o apelanticinoj žalbi protiv rješenja kojim je odbijen apelanticin prigovor na rješenje o izvršenju. Tim rješenjem je dozvoljeno izvršenje pravomoćne sudske presude kojom je apelantica obavezana na naknadu nematerijalne štete tražiocu izvršenja. Navedenom presudom su već bila definirana apelanticina i prava i obaveze. Dakle, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona već bila utvrđena navedenom presudom kao izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.b)Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelantica se pozvala na kršenje prava na imovinu. Ističe da joj je pravo na imovinu prekršeno jer je rješenje o izvršenju zasnovano na nezakonitoj presudi, da su redovni sudovi preduzimali procesne radnje za koje nije znala, te da je i pored toga morala da učestvuje u postupku i plaća angažiranog punomoćnika, čime je njena imovina umanjena.

12. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je apelantica u izvršnom postupku obavezana da plati novčani iznos koji je tužiocu dosuđen pravomoćnom presudom. Dakle, miješanje u apelanticino pravo na imovinu je zakonito jer je izvršeno u skladu s odredbama ZIP-a. To miješanje je imalo i legitiman cilj, a to je, kako je već rečeno, izvršenje pravomoćne sudske presude.

13. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi takva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obaveza izvršenja pravomoćnih sudskih odluka, te da se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu takva obaveza ne može izbjeći. Također, apelantica kontradiktorno i bez ikakvih dokaza navodi da je prvostepeni sud preduzimao radnje za koje nije znala, a da joj je pravo na imovinu prekršeno jer je plaćala advokata kako bi učestvovala u postupku. Ustavni sud podsjeća da se činjenica da je apelantica imala advokata koji ju je zastupao pred sudovima, čije je usluge plaćala, ne može stavljati na teret redovnim sudovima. Stoga Ustavni sud smatra da je u slučaju kakav je konkretan neupitna potreba države da osigura provođenje pravomoćne sudske presude proporcionalna jer je postignuta pravična ravnoteža između te potrebe i apelanticinog prava na imovinu.

14. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1097/22 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio