Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4370/22 (Z. Č.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4370/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4370/22, rješavajući apelaciju Zorana Čolovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Čolovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 050007 22 Rev od 10. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Čolović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 17. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 050007 22 Rev od 10. avgusta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 050007 21 Gž 2 od 27. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 050007 18 P 2 od 21. februara 2020. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, obavezan je Toyota Adria a. d. Ljubljana, Predstavništvo u BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, na putničkom motornom vozilu (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) ugradi novi motor. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant 11. februara 2010. godine od tuženog kupio sporno vozilo. Dalje je naveo da je tuženi prilikom prodaje predao apelantu opšte garancijske uslove kojim je garantovao za kvalitet vozila u periodu od tri godine. Takođe je naveo da se 14. decembra 2013. godine sporno vozilo pokvarilo, te da je tuženi 21. januara 2014. godine otklonio kvar na spornom vozilu. Dalje, naveo je da se 17. avgusta 2015. godine sporno vozilo ponovo pokvarilo, te da je dopremljeno u ovlašteni servis tuženog. Sud je naveo da je tuženi ponudio apelantu da otkloni kvar na motoru vozila, te da on na to nije pristao nego da je zahtijevao zamjenu vozila, zbog čega je vozilo ostalo kod tuženog. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelant shodno članu 502. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 26. Zakona o zaštiti potrošača RS imao pravo izbora između popravke i ugradnje novog motora.
3. Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 050007 21 Gž 2 od 27. oktobra 2021. godine, žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti. Okružni sud je obrazloženju presude naveo da je tuženi 21. januara 2014. godine otklonio kvar na spornom vozilu, te da mu je na popravljeni dio dao novu garanciju u periodu od sedam godina ukoliko se na spornom vozilu dogodi isti kvar. Imajući u vidu da je do ponovnog kvara na vozilu došlo zbog istog uzroka, Okružni sud je ukazao da apelant nije imao pravo izbora između popravke i zamjene motora, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. Naime, istakao je da je apelant u skladu sa uslovima nove garancije imao pravo na popravak kvara, te da bi tek u slučaju da to tuženi nije učinio, imao pravo da zahtijeva ugradnju novog motora. S obzirom na to da je tuženi prihvatio da otkloni kvar na motoru, a da apelant na to nije pristao, sud je zaključio da apelant nema pravo na ugradnju novog motora u smislu odredbe člana 501. stav (1) ZOO.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 050007 22 Rev od 10. avgusta 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 501. ZOO propisano da kad je prodavac neke mašine ili druge tehničke robe uz nju predao i garantni list, kupac, ako stvar ne funkcioniše ispravno, može zahtijevati od prodavca njenu opravku u razumnom roku ili da mu, ukoliko to ne učini, preda stvar koja funkcioniše ispravno. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je do prvog kvara na spornom vozilu došlo nakon isteka garantnog roka od tri godine, te da je time prestala obaveza tuženog da popravi odnosno zamijeni motor u spornom vozilu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 36. Zakona o zaštiti potrošača RS i člana 26. Zakona o zaštiti potrošača u BiH propisana obaveza proizvođača, odnosno prodavca da u tehničkom uputstvu navedu rok obezbijeđenog servisiranja, te da snadbiju tržište dijelovima bez kojih se proizvod ne može upotrebljavati prema njegovoj namjeni. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je navedenim odredbama propisan najkraći garantni rok u trajanju od pet godina, te da je kvar nastao u garantnom roku. Takođe, sud je ukazao da se, suprotno apelantovim navodima, odredba člana 503. ZOO, kojom se propisuju uslovi produženja garantnog roka u slučaju kada je popravka učinjena unutar garantnog roka, ne primjenjuju u konkretnom slučaju budući da je prva popravka učinjena nakon isteka garantnog roka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tuženi, u cilju osiguranja povjerenja u njegove proizvode, otklonio kvar na apelantovom vozilu, te da mu je na popravljeni dio dao jemstvo za slučaj ponavljanja prvobitnog uzroka kvara motora. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se navedeno jemstvo odnosi samo na popravku za slučaj ponavljanja prvobitnog uzroka kvara. S obzirom na to da se je 17. avgusta 2018. godine ponovio prvobitni uzrok kvara motora, Vrhovni sud je ukazao da je apelant u tom slučaju imao isključivo pravo na popravak tog kvara, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant posebno ističe da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je garantni rok za sporno vozilo bio tri godine, imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisan garantni rok od pet godina. Takođe ističe da se je kvar dogodio tokom garantnog roka, te da je nakon prve popravke vozila garantni rok počeo ponovo da teče u smislu odredbe člana 503. ZOO. Apelant ističe da je imao pravo na ugradnju novog motora, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim identičnim prigovorima dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti (vidi tačka 4. ove odluke) čime je odgovorio na navode koje apelant ponavlja i u apelaciji. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman