Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/22 (S. S. i drugi)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-410/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-410/22, rješavajući apelaciju Slobodana Savića i Milomira Lučića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Savića i Milomira Lučića podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 131792 21 Pž od 26. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Savić, kojeg zastupa supruga Tarsa Savić, i Milomir Lučić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), iz Pala, podnijeli su 1. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 131792 21 Pž od 26. novembra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 131792 20 Ps od 15. februara 2021. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 28. marta 2022. godine te 16. aprila i 13. novembra 2024. godine. Osim toga, drugoapelant je 6. decembra 2024. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Okružnom privrednom sudu u Istočnom Sarajevu da „poništi rješenje o izvršenju do oko nčanja spora na Apelacionom odjeljenju Ustavnog suda“.
2. „Banka Srpske“ a.d. Banjaluka – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu Okružnom privrednom sudu protiv J. P. i K. P. (u daljnjem tekstu: tužena i tuženi) i apelanata, radi isplate duga.
3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 131792 20 Ps od 15. februara 2021. godine obavezani su tužena, tuženi i apelanti da tužiocu solidarno isplate iznos od 42.504,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju, Okružni privredni sud je pobrojao sve dokaze i naveo njihov sadržaj. U vezi s tim je utvrđeno da su tužiočev pravni prednik „Balkaninvestment banka“ i tužena zaključili ugovor o kreditu od 4. februara 2008. godine, kojim je tuženoj odobren nenamjenski novčani kredit. Također je utvrđeno da su apelanti i tuženi istoga dana zaključili ugovor o jemstvu sa tužiočevim pravnim prednikom kojim su se obavezali da će kao solidarni dužnici ispuniti obaveze iz ugovora o kreditu ako to tužena ne uradi, te da odgovaraju kao jemac-platac. Kako je sud dalje utvrdio, tužilac je Izjavom o raskidu od 29. januara 2020. godine raskinuo ugovor o kreditu prema tuženoj zbog neispunjenja obaveza i istog dana obavijestio apelante i tuženog o stanju duga, uz poziv da u skladu sa ugovorom o jemstvu izmire obaveze. Okružni privredni sud je ukazao da je pravosnažnom presudom tog suda broj 57 0 Ps 126266 18 Ps od 18. novembra 2019. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ugovor o jemstvu ništav. Zatim je navedeno da je članom 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određena novčana sredstva, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Također je navedeno da tužiočev odnos sa apelantima ima karakter ugovora o jemstvu iz člana 997. ZOO-a, jer su oni kao jemci garantovali za uredno izmirenje obaveza po osnovu ugovora o kreditu. Okružni privredni sud je naglasio da na drugačiju odluku suda ne mogu uticati tvrdnje apelanata da se kredit nije mogao dati osobi koja je nezaposlena i već ima zaduženja. Također je pojašnjeno da je Zakonom o bankama i podzakonskim aktima Agencije za bankarstvo, na čijoj primjeni su insistirali apelanti, propisan način poslovanja banaka, te minimalni standardi koje banke moraju poštovati u poslovanju i prilikom odobravanja kredita fizičkim i pravnim licima. Okružni privredni sud je istakao da nepoštovanje odredaba tih propisa ne povlači ništavost odnosno poništenje ugovora o kreditu i jemstvu, s obzirom da je to regulisano drugim zakonom, tj. odredbama ZOO-a. Pri tome je naglašeno da vršenje nadzora nad poslovanjem i radom banaka nije u nadležnosti sudova, već je to isključiva nadležnost Agencije za bankarstvo.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 131792 21 Pž od 26. novembra 2021. godine uvažene su žalbe tužene i apelanata, te je prvostepena presuda preinačena tako što su obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 38.651,08 KM, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen, kao i zahtjev za zakonsku zateznu kamatu. U obrazloženju, Viši privredni sud je naveo da su apelanti, kao jemci preuzeli obavezu vraćanja novčanih sredstava po osnovu ugovoru o kreditu, u slučaju da glavni dužnik to ne učini. Navedenu obavezu, kako je sud ukazao, apelanti su dužni ispuniti u cjelosti onako kako ona glasi, shodno članu 17. ZOO. Viši privredni sud je ponovio da su ugovor o kreditu i ugovor o jemstvu pravno valjani i odlukom suda nisu utvrđeni ništavim, niti su poništeni, te da stoga tužilac ima pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze. Pri tome je ukazano da se podrazumijeva da su apelanti sa pažnjom dobrog domaćina potpisali ugovor o jemstvu. Također je ukazano da apelanti nisu dokazali da su bili prevareni, dovedeni u zabludu ili da su pod prisilom potpisali ugovor o jemstvu. Viši privredni sud je naveo da je na banci rizik davanja novca po osnovu ugovora o kreditu i ona na sebe preuzima rizik neispunjenja. Nasuprot navodima apelanata, kako je sud obrazložio, postupanje protivno pravilima bankarskog poslovanja nema za posljedicu ništavost pravnog posla, već povlači odgovornost radnika banke prema poslodavcu.
5. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelanti ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. Navode da je kreditno poslovanje propisano Zakonom o bankama, a odlukama Agencije za bankarstvo propisana je procedura i postupak odobravanja kredita. Smatraju da sud ne razumije ili neće da razumije razliku između bankarske legislative i građanskopravne obligacije. Ukazuju da je tužiočev pravni prednik ignorisao bankarsku legislativu dajući tuženoj kredit, iako je bila nezaposlena, isključivo na osnovu ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu, a da je sud bankarsku legislativu na prikriven način podveo pod okrilje odredaba ZOO-a. Apelanti naglašavaju da je u pitanju udružena zavjera tužiočevog pravnog prednika i sudova da kredite bez pokrića naplate od žiranata, a ne nosilaca kredita. U dopuni apelacije od 28. marta 2022. godine apelanti su naveli da su protiv sudija Višeg privrednog suda podnijeli krivičnu prijavu Tužilaštvu, te pritužbu Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine. Također, apelanti su podnescima od 16. aprila i 13. novembra 2024. godine dopunili apelaciju kojima, kako su naveli, obavještavaju Ustavni sud o „novim momentima“. Naime, apelanti su, u suštini, dostavili pismena kojima se Udruženje za zaštitu žiranata BiH kojima obraćalo različitim institucijama u Bosni i Hercegovini.
6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud zapaža da su sudovi, shodno postavljenom tužbenom zahtjevu, utvrdili činjenice koje su relevantne za odlučenje, te se shodno tome pozvali na sadržaj odredaba materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su sudovi imali u vidu sadržaj člana 1065. ZOO-a, te člana 997. istog zakona kojim je propisana obaveza jemca da prema povjeriocu ispuni punovažnu i dospjelu obavezu, ukoliko to ne učini dužnik. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i dovoljne razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali prigovore vezane za davanje kredita i primjenu odredaba Zakona o bankarstvu i podzakonskih akata Agencije za bankarstvo, koje apelanti ponavljaju u apelaciji, te jasno obrazložili zašto takvi prigovori, nisu osnovani i ne mogu uticati na drugačije odlučenje u ovom parničnom postupku. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantima nije uskraćena bilo koja procesna garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već su njihovi navodi rezultat nezadovoljstva ishodom parničnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U odnosu na dopune apelacije od 28. marta 2022. godine, te 16. aprila i 13. novembra 2024. godine, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija nakon proteka roka od 60 dana od dana prijema osporene presude ne može dopunjavati bez zahtjeva Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti osporenu presudu Okružnog privrednog suda primili 20. decembra 2021. godine. Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da su sve dopune apelacije dostavljene Ustavnom sudu nakon proteka roka od 60 dana od prijema osporene presude i to bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da su dopune apelacije neblagovremene i da u ovom postupku ne mogu biti predmet razmatranja.
13. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati drugoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman