Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-848/22 (R. Ž.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-848/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-848/22, rješavajući apelaciju Rade Živković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Živković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 017655 21 Rev od 30. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rada Živković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, koju zastupa Advokatsko društvo „Suljić“ d.o.o. iz Tuzle, podnijela je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 017655 21 Rev od 30. novembra 2021. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 017655 20 Gž 2 od 16. februara 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 017655 19 P 2 od 17. jula 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je Građenje d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: tužitelj) tražio da se raskine ugovor o kupoprodaji stana iz 2009. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Presudom je odbijen i zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu apelantica naknadi prouzrokovanu štetu, kao i da mu isplati „koristi koje je imala po osnovu korištenja“ spornog stana.
3. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica 2009. godine zaključila sporni ugovor kojim je kupila stan od tužitelja. Utvrđeno je da je u ugovoru navedeno: „Kupac je cijenu u punom iznosu već platio prodavcu, što punomoćnik prodavca potvrđuje, navodeći da, po ovom osnovu, prodavac nema više nikakvih potraživanja prema kupcu“. Utvrđeno je da to proizlazi i iz potvrde koju je u martu 2009. godine izdao tužitelj, u kojoj je potvrdio da je apelantica izmirila sve obaveze za stan. Osnovni sud je utvrdio da su apelantica i tužitelj 2008. godine zaključili predugovor o kupoprodaji spornog stana kojim je, između ostalog, određeno da se apelantica obavezuje ugovoreni iznos platiti putem kompenzacije za izvršene građevinske radove. Nije sporno da je ugovorena vrijednost stana tužitelju trebala biti nadoknađena kroz dio ugovorene vrijednosti građevinskih radova koje je izvodila firma u vlasništvu apelanticinog supruga, na zgradi u kojoj se nalazio sporni stan po ugovoru o građenju iz 2007. godine. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je apelanticin suprug izvršio obaveze iz ugovora o građenju, kao i da je tužitelj izvršio svoju obavezu iz kupoprodajnog ugovora prema apelantici tako što joj je predao sporni stan u posjed. Apelantica se na tom stanu kasnije upisala kao vlasnica, a 2015. godine ga je prodala svom sinu.
4. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelanticin suprug pokrenuo privredni spor protiv tužitelja u kojem je tražio isplatu novčanog iznosa za izvedene građevinske radove u visini kupoprodajne cijene stana. U tom sporu je uspio i na osnovu presude iz tog postupka naplatio je taj iznos u izvršnom postupku. Osnovni sud je utvrdio da apelantica nije izvršila svoje obaveze koje je ugovorom preuzela, odnosno da nije tužitelju isplatila kupoprodajnu cijenu stana, što ni sama u svom iskazu nije negirala i što proizlazi iz izvoda otvorenih stavki tužiteljevih poslovnih knjiga. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrdio da apelantica u periodu od 6. augusta 2008. do 4. aprila 2012. godine nije uplatila bilo šta na tužiteljev žiroračun, te da se u tužiteljevoj računovodstvenoj dokumentaciji i dalje vodi dug na njeno ime. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je, primjenom odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da tužitelj nema osnova za raskid ugovora po osnovu neispunjenja ugovorene obaveze. Naime, tužitelj je u martu 2009. godine izdao potvrdu da je apelantica izmirila sve obaveze za stan i odrekao se svih potraživanja iz spornog ugovora.
5. Okružni sud je Presudom broj 82 0 P 017655 20 Gž 2 od 16. februara 2021. godine uvažio tužiteljevu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je raskinuo sporni ugovor i apelanticu obavezao da tužitelju naknadi prouzrokovanu štetu, kao i da isplati sve koristi koje je imala po osnovu korištenja spornog stana. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je na glavnoj raspravi održanoj pred tim sudom utvrdio da apelantica nije isplatila kupoprodajnu cijenu, niti je dokazala da je sporni stan plaćen kompenzacijom, iako je nesporno da je nakon zaključenja ugovora stupila u njegov posjed i upisala se kao njegov vlasnik, a kasnije ga i prodala. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da su se, u smislu člana 124. ZOO-a, stekli uvjeti za raskid ugovora zbog neispunjenja. Dalje, Okružni sud je zaključio da je osnovan i tužiteljev zahtjev za naknadu štete u visini kupoprodajne cijene stana, shodno odredbi člana 132. ZOO-a, jer je tužitelj apelanticinim ponašanjem pretrpio štetu u visini kupoprodajne cijene stana. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je, u smislu člana 217. ZOO-a, osnovan i tužiteljev zahtjev da mu apelantica isplati koristi koje je imala po osnovu korištenja spornog stana.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 82 0 P 017655 21 Rev od 30. novembra 2021. godine odbio apelanticinu reviziju. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, iako je tužitelj u potvrdi iz 2009. godine i spornom ugovoru potvrdio da je apelantica u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu stana, nisu osnovani njeni navodi da je tu obavezu i izvršila. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelanticin suprug u vrijeme izdavanja navedene potvrde i zaključivanja spornog ugovora u cjelini izvršio sve radove iz ugovora o građenju zaključenog s tužiteljem i u to vrijeme je tužitelju bila nadoknađena vrijednost stana. Međutim, naknadnom naplatom istog novčanog iznosa na ime vrijednosti izvršenih radova u izvršnom postupku u korist apelanticinog supruga kao tražitelja izvršenja tužitelj je uskraćen za vrijednost kupoprodajne cijene stana koji je prodao apelantici. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani revizioni prigovori da je prilikom donošenja drugostepene presude o usvajanju tužbenog zahtjeva za raskid spornog ugovora pogrešno primijenjeno pravo iz odredbe člana 124. ZOO-a. Sud je naveo da je apelantica, na osnovu spornog ugovora dobila u posjed i vlasništvo sporni stan. Međutim, ona je taj stan 2015. godine prodala, zbog čega nije moguće vraćanje onoga što je dato. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je, u skladu s odredbom člana 132. stav
2. ZOO-a, apelantica pravilno obavezana da tužitelju vrati zahtijevani iznos kao vrijednost stana. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka o usvajanju tužbenog zahtjeva za isplatu koristi po osnovu korištenja spornog stana u skladu s odredbom člana 132. stav 4. ZOO-a.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da Okružni i Vrhovni sud usvajanje tužiteljevog tužbenog zahtjeva baziraju na tome da ona nije izvršila svoje navodne obaveze koje je ugovorom preuzela, tj. da nije tužitelju isplatila kupoprodajnu cijenu stana, što je u direktnoj suprotnosti s dokazima izvedenim tokom postupka. Naime, iz ugovora o kupoprodaji stana iz 2009. godine proizlazi da je kupac cijenu, u punom iznosu, već platio prodavcu, što je punomoćnik prodavca potvrdio. Navedenu činjenicu potvrđuje i potvrda koju je izdao tužitelj u martu 2009. godine kojom potvrđuje da je apelantica izmirila sve obaveze za sporni stan. Apelantica smatra da nije bilo nikakvog osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva kojim je obavezana tužitelju izvršiti isplatu na ime naknade prouzrokovane štete, niti je bilo osnova da se ona obaveže da tužitelju izvrši isplatu svih koristi koje je imala po osnovu korištenja spornog stana od 2009. godine. Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida
Član 132. st. 2. i 4. (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. (4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama čl. 124. i 132. st. 2. i 4. ZOO-a, koje su jasne i dostupne. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na imovinu ispunjava uvjet zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je cilj miješanja u apelanticino pravo na imovinu bila zaštita prava drugih, u ovom slučaju tužiteljevih imovinskih interesa, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj miješanja. Zatim, Ustavni sud ukazuje da su Okružni i Vrhovni sud utvrdili da je tužitelj trebao dobiti nadoknadu za stan koji je prodao apelantici kroz radove koje je njen suprug obavio na zgradi u kojoj se nalazi sporni stan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja Okružnog i Vrhovnog suda proizlazi da apelantica nije sporila da nije isplatila kupoprodajnu cijenu tužitelju jer je smatrala da su radovi njenog supruga već nadoknadili vrijednost stana. Međutim, kako je utvrđeno, nakon što je tužitelj ispunio svoje obveze prema apelantici, njen suprug je uspio u sudskom sporu protiv tužitelja, pa je u izvršnom postupku naplatio naknadu za radove. Na taj način, tužitelj je u cijelosti ostao bez vrijednosti kupoprodajne cijene stana koji je prodao apelantici, kako je to obrazložio Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je usvajanjem tužiteljevog zahtjeva za raskid spornog ugovora i naknadu štete postignut pravičan odnos između zaštite tužiteljevih imovinskih interesa i zaštite apelanticinog prava na imovinu, odnosno da na apelanticu nije stavljen poseban i pretjeran teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman