Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-840/22 (S. S.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-840/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-840/22, rješavajući apelaciju Safije Sturm, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safije Sturm podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 052832 21 Rev od 9. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safija Sturm (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Austrije, koju zastupa Ramiz Salihbašić, advokat iz Srebrenika, podnijela je 7. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 052832 21 Rev od 9. novembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 052832 15 P od 25. decembra 2019. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da zajedničku imovinu apelantice i tuženog N. B. (u daljnjem tekstu: tuženi), koja je stečena tokom bračne zajednice, čine precizirane nekretnine i pokretnine u Srebreniku (u daljnjem tekstu: sporna imovina). Dalje je utvrđeno da je apelanticin udio u stjecanje sporne imovine 1/2, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se izvrši dioba pokretnih stvari.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelantica i tuženi bili u braku, koji je sporazumno razveden presudom suda u Austriji. Dalje je naveo da su stranke kao bračni partneri svojim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli spornu imovinu i imovinu u Austriji. U vezi s tim, ukazano je da je tuženi u odgovoru na tužbu i iskazu naveo da se s apelanticom usmeno dogovorio da joj ostane imovina u Austriji, a tuženom sporna imovina. Istaknuto je da su apelanticine sestre i sestrična u svojim iskazima potvrdile navode tuženog, a njihove iskaze je sud prihvatio kao istinite. Također je istaknuto da je apelantica navela da nije dogovorila s tuženim da njemu pripadne sporna imovina. U pogledu imovine u Austriji, Općinski sud je ukazao da iz sudske nagodbe i odluke suda u Austriji proizlazi da je tuženi svoj dio od 1/2 nekretnina u Austriji prenio na apelanticu, koja se uknjižila kao njihova jedina vlasnica. Istaknuto je da se u navedenim dokumentima ne spominje sporna imovina, niti dogovor stranaka u vezi s njom.

4. Općinski sud je ukazao na član 255. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ) i član 73. Zakona o notarima FBiH. Dalje je naveo da je usmeni sporazum apelantice i tuženog u vezi sa spornom imovinom postignut 2011. godine, prije sporazumnog razvoda braka, ništavan pravni posao shodno članu 73. Zakona o notarima FBiH. Istaknuto je da se on odnosi na reguliranje imovinskopravnih odnosa između bračnih partnera i da kao takav ne proizvodi pravno djelovanje. Stoga je Općinski sud zaključio da sporna imovina čini bračnu stečevinu stranaka i da je apelantica, shodno članu 252. stav 1. PZ-a, suvlasnica s dijelom 1/2 jer nemaju bračni ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa.

5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 052832 20 Gž od 10. februara 2021. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio stav prvostepenog suda da usmeni sporazum o diobi sporne imovine predstavlja ništavan pravni posao u smislu člana 73. stav 1. tačka 1. i stav 2. Zakona o notarima FBiH.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 052832 21 Rev od 9. novembra 2021. godine usvojena je revizija tuženog i preinačene obje nižestepene odluke tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pogrešan stav nižestepenih sudova da usmeni ugovor stranaka o podjeli bračne stečevine predstavlja bračni ugovor o uređenju imovinskih odnosa, za koji PZ i Zakon o notarima propisuje notarsku obradu. U vezi s tim, obrazloženo je da u postupku nije sporno da stranke nisu zaključile bračni ugovor u smislu člana 258. stav 1. PZ-a, kojim bi uredile imovinskopravne odnose u pogledu bračne stečevine. Dalje je obrazloženo da su stranke zaključile usmeni ugovor radi razvoda braka, kojim su sporazumno podijelili bračnu imovinu stečenu tokom trajanja braka. Vrhovni sud je zaključio da je to ugovor o podjeli bračne stečevine iz člana 255. stav 1. PZ-a, za koji zakon ne propisuje posebnu formu. Budući da je u konkretnom slučaju takav ugovor zaključen usmeno i da je u cijelosti izvršen, Vrhovni sud je zaključio da takav usmeni ugovor o podjeli bračne stečevine proizvodi pravne učinke, odnosno pravno je valjan.

7. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je tokom trajanja braka zaključen bračni ugovor kojim su uređeni imovinskopravni odnosi u pogledu imovine u Austriji. Negira da je sporna imovina obuhvaćena sporazumom bračnih partnera, ali ističe da je takav ugovor morao biti notarski obrađen da bi bio punovažan. Apelantica smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je zaključio da se radi o podjeli bračne stečevine iz člana 255. stav

1. PZ-a. U vezi s tim, ističe da bi se u slučaju prihvatanja stava Vrhovnog suda o podjeli bračne imovine usmenim dogovorom postavilo pitanje dokazivanja takvog ugovora i uknjižbe nekretnina.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi PZ-a. Naime, Vrhovni sud je detaljno razmotrio okolnosti vezane za karakter zaključenog ugovora i obrazložio da član 255. stav 1. PZ-a, za razliku od člana 258. stav 1. PZ-a, ne propisuje posebnu formu za ugovor o podjeli imovine između bračnih partnera, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-840/22 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio