Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4284/22 (Z. R.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Nasljedstvo
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4284/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4284/22, rješavajući apelaciju Zinete Redžepović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinete Redžepović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025428 21 Uvp od 31. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinete Redžepović podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025428 21 Uvp od 31. avgusta 2022. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zineta Redžepović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025428 21 Uvp od 31. avgusta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025428 19 U od 5. novembra 2020. godine.
2. Apelantica je 14. oktobra 2015. godine podnijela Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija M. R. u periodu od 1. februara 1996. godine do 17. marta 2006. godine i N. R. u periodu od 1. februara 1996. godine do 14. septembra 1999. godine. Zaključkom Filijale od 20. februara 2018. godine odbačen je apelantičin zahtjev za isplatu penzija, dok je zaključkom Filijale od 23. marta 2018. godine odbačena apelantičina žalba protiv navedenog zaključka. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) od 18. jula 2018. godine uvažena je apelantičina žalba, oba prvostepena zaključka su poništena, te je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija.
3. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 025428 19 U od 5. novembra 2020. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv navedenog rješenja Fonda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je Fond 1. februara 1996. godine obustavio isplatu penzije M. R. i N. R. (u daljnjem tekstu: korisnici penzije). Pri tome, naveo je da korisnicima penzije obustavljena isplata jer su promijenili mjesto prebivališta, te da o tome nisu obavijestili Fond, što su shodno članu 140. st. (1) do (3) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) bili dužni da učine. Takođe je naveo da su korisnici penzije umrli 1999. godine odnosno 2006. godine. Okružni sud je naveo da je apelantica proglašena za zakonsku nasljednicu drugog nasljednog reda iza svog supruga (sina korisnikā penzije) na dospjelim i neisplaćenim novčanim potraživanjima korisnika penzije kod Fonda. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se u slučaju neisplaćivanja penzije zbog okolnosti koje su prouzrokovali korisnici tog prava dospjeli iznosi mogu isplatiti najviše za 12 mjeseci unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva u smislu odredbe člana 138. Zakona o PIO. S obzirom na vrijeme podnošenja zahtjeva za isplatu, Okružni sud je naveo da bi apelantica imala pravo na isplatu neisplaćenih iznosa penzije za period od 14. oktobra 2014. godine do 14. oktobra 2015. godine. Međutim, imajući u vidu da korisnici penzije u tom periodu nisu bili živi, odnosno da im je prije tog perioda prestalo pravo na penziju zbog smrti, Okružni sud je naveo da je Fond pravilno postupio kada je odbio apelantičin zahtjev kao neosnovan.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 025428 21 Uvp od 31. avgusta 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je korisnicima penzije pravo na isplatu penzije prestalo 1. februara 1996. godine budući da oni nisu obavijestili Fond o promjeni adrese niti su mu dostavljali potvrde o životu. S obzirom na to da korisnici penzije nisu podnijeli Fondu zahtjev za nastavak isplate, Vrhovni sud je ukazao da u periodu za koji je apelantica tražila isplatu penzije nema dospjelih iznosa penzije. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica naročito ističe da nije od uticaja činjenica što korisnici penzije nisu prijavili Fondu promjenu adrese prebivališta, te da apelantica ima pravo na isplatu potraživanja koje je naslijedila.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi s apelantičinim navodima da joj je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo da sud „riješi” spor. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelantica ishodila da redovni sudovi donesu odluke u kojim je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantica ostvarila pravo na pristup sudu budući da je osporenom presudom ispitana suština spora između apelantice i tuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2748/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO dali detaljne i jasne razloge zašto je apelantičin zahtjev za isplatu penzija neosnovan. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao slično činjenično i pravno pitanje i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3450/19 od 19. maja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu odbijen je apelantičin zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija, jer je u toku postupka utvrđeno da ona nije obavijestila Fond PIO o promjeni adrese za isplatu penzije. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi, u odnosu na osporene odluke, ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na dužinu trajanja postupka
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 10. novembra 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj, koji je stupio na pravnu snagu 1. januara 2021. godine, predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu i oko deset mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelantica nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnijela redovnim sudovima pred kojima su se postupci vodili zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelantica je propustila da iscrpi djelotvorne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Pravo na imovinu
14. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman